I ja se slažem s tim, svatko ima pravo na svoj put, apsolutno nisam za isključivost. Samo nakon svega se pitam, iako mislim da sam napravila sve šta sam mogla, opet u meni crv sumnje da li sam zapravo dala sve od sebe, možda sam mogla dati još više, reagirati prije, ne čekati 35-tu da idem u postupke, probati u nekoj drugoj državi...itd.
Još me čekaju 3 zamrznute JS i onda odustajem, a opet se pitam možda ne bi trebala, ali teško je u postupak bez imalo vjere da će uspjeti.
Ironija je da sam uvijek mislila kad jednog dana bude pozitivna beta bit će sve u redu, ja i muž ćemo plakati od sreće i skakati do plafona, ali to se nije dogodilo, doduše oba puta sam plakala ali od tuge jer sam znala da neće dobro završiti, a opet sam se istovremeno nadala čudu. Eto valjda sad shvaćate zbog čega mi je teško vjerovati, jednostavno ne mogu, bojim se razočarenja, što mi je veća bila vjera, to je pad bio bolniji.
Ne bih htjela da me netko krivo shvati, ovo je samo moje iskustvo i ja iz svojih cipela ne mogu, ali apsolutno podržavam i simpatiziram ljude sa pozitivnim stavom jer i ja sam u svim drugim životnim pitanjima takva, oni koji me osobno poznaju znaju da se volim zezati, puno se smijati i vjerovati da će sve biti dobro, ali po pitanju vjere da ću postati biološki roditelj - e tu sam kapitulirala.