Brunda,
Znam da je možda bilo nezgodno, ali to je toliko životno...samo što teško prihvaćamo da je smrti dio života pa onda svi izbjegavaju tu temu i ispadne ful čudno koliko djeca iskreno mogu pričati o tome.
Mi odrasli sigurno mnogo puta pomišljamo u sebi na smrt, svoju, tuđu, smrt stare osobe i sl. samo što imamo mogućnost da se suzdržimo jer smo kroz život naučili tako. Bude i Sven naučio tako...mislim da mu stvarno ne smije nitko zamjeriti. Mada se sve više pitam nebi li bilo bolje da se više o svemo tome priča, a ne da je to toliko "zabranjena" tema da kad se nađeš u situaciji kad izgubiš najmiliju osobu tada i razgovor o tvojoj boli postaje toliko famozan, zabranjen, tajnovit... Žalovanje treba odraditi, to je proces koji treba teči...kako bi se jednog dana uzdigli iznad svoje boli!
Rekla Ira mojoj svekrvi:
"Baka, kad ti umreš budeš me povela malo na nebo da ja vidim kako je to tamo, pa buš me onda natrag vratila mami i tati!"
Žena koja ima 71.g. i koja već jedanaest godina hipohondrijski priča da će umrijeti bila je šokirana kad joj je dijete iskreno i djetinje reklo, a inače nema dana kada nam ne prijeti svojom smrću ne bi li postigla neke svoje ciljeve
-
-
Irica
Sikica, nije njemu nitko zamjerio, čak se susjeda i nasmijala, ali meni je na trenutak stvarno bio grč u trbuhu.
A čini mi se i nakon onog dana kada je krenula priča o tome da svaki dan barem jednom u odgovarajućoj situaciji on spomene smrt.
Netko je komentirao da nam to u ovom trenu nije najbolja tema za razgovor sa njim. Nije, slažem se. Ali tko bi pomislio da će do toga doći iz jednog običnog razgovora o psićima. Nije mi bilo ni na kraj pameti, jer da je, pripremila bih se barem malo bolje za odgovore. -
i moji su imali fazu kad smo stalno pricali o smrti, groblju, zasto ljude zakopaju i sto se onda s njima dogadja, da li je istina da te crvi pojedu :shock: , zasto ljudi pale svijece na grobu ....A čini mi se i nakon onog dana kada je krenula priča o tome da svaki dan barem jednom u odgovarajućoj situaciji on spomene smrt.
ova tema se aktivira svake godine oko sisveta, ili kad idemo na groblje
N. me je prije par mjeseci pitala: mama hoces i ti umrijeti? malo me je zatekla, pa sam joj odgovorila samo "da"
nisam stigla nista vise izustiti, a njoj vec suze u ocima
umirila sam ju da ce se to nece jos duuuugo duuuugo dogoditi, i da se ne mora bojati, jer ja cu zauvijek biti njezina mama
-
Mi smo morali pričati o smrti.
Ja sam shvatila da što više pričamo o tome da je njoj lakše!
Ali mi smo morali... -
[Jedna je stvar pričati kako si pomiren s time, druga je stvar što se događa kad stvarno dođe taj trenutak...No čak je i to fino koncipirano jer u trenutku smrti tijelo otpušta goleme količine serotonina (otud onaj famozni tunel i svjetlost
), pa zabrijemo da nas čeka nešto lijepo, a ne crvi.
Jesus sad si mi uništila i najmanju nadu da smrt ipak nije kraj svega, da u biti i nakon nje postoji nešto....
Inače i ja se užasavam smrti i svega vezanog uz smrt kao npr bolesti. Zato ja i kod najmanje prehlade umirem, odnosno svaku pa i najmanju prehladu gledam crno, najcrnje jer bi se iz nje moglo izroditi to i to.
Osim fobije o smrti još sam i hipohondar
Još kao mala znala sam plakati u krevetu po noći jer će moji roditelji umrijeti. Plakala bih neutješno, ali nikada se nisam nikom povjerila o tome što me muči pa mi nitko kao djetetu nikad nije ni objašnjavao smrt.
Danas sam još uvijek prestravljena da će se nekom od mojih najbližih dogoditi nešto strašno, prvenstveno mojoj djeci, mužu, mami, sestri.
Tata mi je umro prije pet godina i ja još uvijek ne smijem dozvati u sjećanje dan njegove smrti. Trudim se uopće ne razmilšljati o njemu jer mi je sve to skupa prebolno i u biti još uvijek nisam prihvatila da njega više nema i da je to stvarno kraj. Odem na groblje, zapalim svijeću i brzo bježim u neka druga sretnija razmišljanja.
Toliko o fobijama
A svojoj djeci sam za sad objasnila da je deda na nebu i da nas prati i čuva. A kad mi Luka kaže kad je zločest nešto tipa da bi on sad najradije umro, da ga nema, smrznem se i ljutito mu kažem da mi to više nikad ne smije reći jer što bih ja bez njega....
Ne znam vjerojatno griješim, ali ne želim da već sad budu opterećeni nečim tako neumitnim kao što je smrt. -
Vedranu je isto umro djed (moj tata) kad je on imao 3 godine. Mislim da je tu cinjenicu primio na najbolji moguci nacin - bez nekih sokova, a opet mislim da je shvatio poantu: djed vise nije ziv, zakopali su ga, jer je kod nas takav obicaj (a negdje drugdje su drugi obicaji - bilo je tad govora i o kremiranju, a to pitanje se poteglo i prije koji tjedan kad smo u arheoloskom muzeju gledali mumije) i djed sad zivi u nasim sjecanjima (jos neko vrijeme smo spominjali da nas gleda s neba, kao sto Pipi Dugu Carapu gleda njena mama u knjizi).
Sve u svemu, drago nam je da je to tako proslo ...
BTW, djeda je Vedran vidjao 3-4 puta mjesecno, ali, istini za volju, nisu se bas puno druzili, jer moj tata bas nije znao sa djecom (pa ni svojom vlastitom :/ ).
... ali (uvijek postoji neki "ali"), vedran jos ne zna punu istinu, a to je da je njegov djed pocinio samoubojstvo. Bio je bolestan, psihicki i fizicki, i ta bolest ga je na kraju odgurnula u tom smjeru. A mi smo rekli Vedranu da je on umro od teske i neizljecive bolesti, sto je bio samo dio istine. I sad ne znamo da li je mozda bilo bolje odmah reci cijelu istinu. Odnosno, kada i kako sad (ili kasnije) reci sto se zaista dogodilo.
Sto vi mislite?
Da li ste kad razgovarali sa klincima o samoubojstvima?
(mislim, svako toliko se na vijestima spomene neki bombas samoubojica, no to su ipak neki "no name" ljudi, dok je ovdje rijec o covjeku poznatom, sa imenom i prezimenom i likom u sjecanju) -
ja mislim da je on jos premali da bi shvatio sto je to samoubojstvo, a pogotovo zasto ga ljudi pocine (vecina odraslih to ne moze shvatiti niti opravdati, a kamoli djeca)
moj S. ima 7,5 godina, i nikad me nije nista pitao o tome, a zaista uvijek pita sve sto ga zanima, ili mu nije jasno ....
istina, u okolini se nismo niti susretali sa takvim slucajem
ako Vedran sam nije cackao po tome od cega je djed umro, i zadovoljio se s vasim objasnjenjem da je bio jako bolestan, to je ok
e sad, kad reci?
ne znam :/ procijeniti kad je dijete zrelo za takvo objasnjenje
ili cekati da sam pita nesto o toj temi, pa ukljuciti i objasnjenje djedove smrti :? -
Ja bih potpisala Emily i dodala kako, s vremenom, kad osjetis da je ipak vrijeme za dodatna objasnjenja na koja ce biti spreman, ta objasnjenja i pruzite (ukljucujuci i to da je nama odraslima to tesko shvatiti). Mislim da je lose da dijete osjeti da je nesto obavijeno velom tajne i da je tabu tema. A kada i kako ces to obaviti - vec ce ti ocinski instinkt reci.
-
Cure, hvala na vasim razmisljanjima!
Do sada jos nisam osjetio potrebu za detaljnijim objasnjenjima, a ni Vedran mi jos nije djelovao da bi mogao shvatiti o cemu se radi.
No, obzirom na pitanja koja postavlja u zadnje vrijeme, moglo bi se to skoro naci na tapetu. A ne bih zelio da punu informaciju cuje od nekog drugog kad ce imati 15,18 ili neznamkoliko godina.
U svakom slucaju, morat cu biti vrlo taktican. -
Na ove riječi neki bi se trebali zamisliti. Spoznaja koja je došla tvojoj djevojčici prema nekim religijama je istina.
dijanam prvotno napisa
Rađamo se sve dok ne naučimo.
Mislim da treba prvo pronaći istinu u koju vjerujemo i onda je tekvu tumačiti djetetu. Smrt je dio života. Rođenjem je zakazana. -
Joj, a ja sam poput Lune Rocco. Užasno se bojim smrti. Svoje i svojih najbližih. Jednsotavno se ne mogu pomoriti s činjenicom da će svemu jednog dana doći kraj, da ću ja zbog nekog ili netko zbog mene jako patiti...
Zato ni ne razmišljam puno o tome. Znam da će i mene dijete jednog dana vjerojatno pitati o tome, valjda ću se snaći. -
apricot prvotno napisa
-
buby prvotno napisa
-
sandraf prvotno napisa
-
Lutonjica prvotno napisa
-
apricot prvotno napisa
hvala lut, tek se prebacujem na ovu skupinu
neka moderator briše... -
moderator vas sve prekopirao
...pa sada brisem dupli topic
-
hvala, mod!
-
mozda nije peagoski, ali mene te teme tako ubediraju, da smo mi ostali na onoj (kada je ina pred godinu i pol imala fazu takvih pitanja).
svi umiru, ali mama i tata ce zivjeti jaako duugo i bit ce uvijek tu kad ih trebas.
odbijam razmisljanje o ovoj temi.
-
Slažem se sa Seni, ali... Andrea je počela o tome previše pričati. Pogotovo kad se spomene kad netko ima previše godina.
Imala sam dosta takvih slučajeva, a posebno u kratkom roku.
Samo se pripremam na najgore... nažalost
-
Sven je prestao ispitivati o tome, ali svako toliko mi legne na trbuh i sluša da li mi kuca srce. I onda sav sretan kaže: Dobro je, kuca, još si živa
-
Hm reći im da spavaju nebih jer sam vidla klinca koji do škole nije htio ići spavati niti je ikoga puštao da spava zbog takve priče :/
Ja imam koma iskustvo meni je tata umro kad je T. imao 4. g. , ono najgore je što smo uoči smrti imali konfliktne situacije , koje su djetetu bile koma jer je MT bio alkoholičar i agresivac, šta da kažem ja sam kojiput umirala od straha a ko zna kak je bilo mom malom T.
Kad je umro, vrlo iznenada, od srca, u krevatu, morali smo navratnanos odnijeti T. iz stana, svi smo bili koma,nismo htjeli da to tako pamti... no sveki mi je poslije pričala da se užasno plako jer je misli o da je MT nešto nama napravio...prošle su godine i nismo se niko o tome usudili pričati, a T. je cijelo vrijeme doživljavao smrt mog oca kao kaznu jer je bio zao prema meni :/
Ja sam imala -red light- u glavi, čim bi on krenuo na tu temu, palila se i ja sam polako koračala da nešto ne zbrljam...
KOMA No danas konačno iako T ima 8.g. lakše o tom pričamo iako on često zabrinuto gleda da li smo mi bolesni... i sl. a kada sam s N ležala u bolnici na održavanju bilo ga je koma gledati kako odrasta u starmaloga-valike žalosne oči pune očaja, koje su toliko jako patile.. a kolko je MM bio u komi nije mu to baš olakšao...
Hm a kada sam mu prodala priču kak ja još dugo neidem nikuda, dok se on oženi ... jednostavno danas viče da se on neće oženiti i da hoće biti dijete.. a Raj je daleko i neistraženo mjesto i nije ga vidio, pa još u izmaglici ne pali...
Tak da ni sama još neznam kak to djetetu približiti -
Ja sam jučer nakon 3 mjeseca što je prošlo od otvaranja ove teme i što nije imao nikakvih pitanja vezana uz smrt, ostala šokirana.
Vozili smo se u autu i odjednom mi je rekao: ja sam u vrtiću pitao svoje prijatelje tko će me zakopati u zemlju kada umrem :shock:
Pitala sam ga koga je to pitao, rekao je Ninu.
-I šta ti je Nina odgovorila?
-Rekla je da ona ne zna kopati.
Dalje je razgovor tekao u smjeru što će biti s njegovom kućom kada umre i sl. i nakon toga je prešao na drugu temu.
Ono što je mene šokiralo je to da se nakon 3 mjeseca sjetio opet toga i da nije došao meni nego je išao djecu u vrtiću pitati da li bi ga netko zakopao kada umre jer se on sam ne može, a nas više neće biti :/
Sada sam u nedoumici, da li s njim razgovarati na moju inicijativu ili pustiti do kad će slijedeći put sam potegnuti tu temu.
Jučer sammu pokušala objasniti da se to neće dogoditi još dugo dugo dugo dugo..., ali to ga ne brine. Sada ga brine tko će ga zakopati KADA umre. Uh...
I još jedna stvar, on uopće nije pokazao strah od toga da će se to dogoditi. Najnormalnije je pričao o tome kao kada pita gdje ćemo ići za vikend. Nije niti bilo pitanja zašto se to događa, kada, kako, ništa. Djelovao je kao da je pomiren s činjenicom da se to događa, da će se dogoditi i njemu i htio se pobrinuti da ga netko kada za to dođe vrijeme pokopa :? -
brunda, sven je pametno dijete.
-
Brunda, vrlo zanimljivo! I teško pitanje!
Pričati mu da će on imati djecu koja će ga paziti u starosti i pokopati kad umre, to mi je prvo što bih ja ispričala svojoj M.
M nakon pola godine od dedekove smrti ne postavlja neka teška pitanja: sanja ga često pa razgovaramo o snovima, prolazimo li mjestima kojima je prolazila s njim, obavezno to napomene: "Ovo je dedekova škola, ovako moj dedek nosi kaput, tu mi je dedek dao bananu..."
Pamti događaje koji su se dogodili prije više od godinu dana.
Koji put se pitam trebam li se zabrinuti što ponekad u igri s bebama spominje umiranje (npr. Ken drži se, nemoj mi umrijeti ..)
Neki dan je nacrtala mene.
Usta su ravna crta, a iz očiju kapaju suze. Pitala sam je zašto plačem, odgovorila mi je da plačem za svojim tatom.
Tako ona mene vidi. I bilo mi je teško.
I premišljala sam se da to promijenim, ali onda bi to bila gluma, a ne želim glumiti. U žalosti sam i ona mene promatra u toj žalosti, uči kako odžalovati osobu koju voliš. -
ok evo mene sa malo starim ali i čisto friškim iskustvom,
već sam rekla da je moj tata umro kada je T. imao 4.g i malo sam s njime o tome govorila... no svi simptomi koje si Brundač navela i ti Matilda, idu vam u prilog da djeca žele govoriti o tome, ali se boje da nas ne povrijede ili uznemire, mi smo imali sličnih problema, nismo o tome pričali, a onda su odjednom počela kao ono bezveze i iz vedra neba pitanja u vrtiću, doma, kao usput, ali težina povezivanja sa smrću je dovoljno govorila o tome da ga to jako muči...
Doslovno sam imala alarm u glavi; kada bi bilo koja tema krenula u tom smjeru tapkala sam "ko po jajima"...da ga ne zbunim ili uplašim...
Prije dva tjedna umrla nam je baka, koju je Tomi jako volio, čak je par puta reko pred drugima i predamnom , "čovječe i to mi umre ova super baka, nije fer", htio bi ispasti da ga to ne muči ali znam da ga muči...
ja sam zabranila da ga ljudi kore zbog tih riječi,
ja sam mu objasnila da ga razumijem da mu je ta bakica bila draža i bolja ali da nije zgodno tako pričati, no ne reagiram na takve provale jer to je ružan ali ipak način tuge(no i druga baka- moja, nikada nije bila sa nama i nema zaista nikakve emocije spram mene ni djece... mene je ostavila kada sam ja bila 8. a sestra5, )
No sa bakom smo imali i drugačiji pristup nego kada je umro deda, kada smo vidjeli da je pitanje dana i sata, MM je sjeo s T. i gorko mu se izjado kak on više nema mamu i kak mu je teško, pa su se ko braća gorko isplakali, dva tri dana šetali pričali i bili na soku...
sada je manji pritisak oko te teme, kada je umrla više nije bilo loših ni ružnih scena...
mislim da smo ovaj put bolje postupili, no vidjećemo šta nosi sutra...
ONO što htjedoh reći sa svom ovom pričom je da klinci znaju da nije nešto u redu i kad im ne kažemo- meni je sin rekao da je znao da je baki loše jer mene nije bilo dugo i vidio je da su mi oči crvene od plača- i nije mi pomogo famozan smješak "sve je u redu"...a kad aje moj tata umro, pravila sam se takaj da je sve super samo je jedan dan došetao sa famoznim crtežom na kojem ja fuull našminkana-"sve je u redu" plačem ko kišna godina, nosim cvijeća i lampione na tatin grob, eh tada sam znala da me čita bolje nego ja njega...
treba pričati s njima naravno da ne shvačaju sve no kada mi dotaknemo granicu kada vidim da mu se gubi razumijevanje ili moja moć da mu to približim- a govorim o biločemu, tada ga zamolim da o tome govorimo koji drugi put je r više ni ja ne znam kako da mu obje+anim, pa kad malo prođe vremena možda će meni biti lakše objasniti a njemu lakše shvatiti...
Eto nadam se da će ovo prolongirano ispisano štivo nekome i ipomoći...
-
re
Mislim da što smo više nedorečeni kod nekih njima interesantnih tema to više pričaju o tome.
Mi smo imali jednu kratku fazu kada je govorila da je mrtva obično kad je glumila neku životinjicu a takvo nešto je vidjel na tv, vani uginule bube i sl.Rekla sam da bi mi bili tužni da je nema i sl. i to je prestalo .
sikica Kada želi pričati o gubitku razgovarajte ali isto tako joj možete reći da će možda jednoga dana dobiti bracu ili seku(ako razmišljate o tome) ili joj s vremenom ako ne planirate još djece kupite nekog ljubimca da se ima o nekom brinuti( nije usporedba ni zamjena za sestru/brata)ali imat će neku zanimaciju i možda će ju uveseljavati pa će biti manje tužna,ispitivati će manje ili će se osjećati manje usamljena
-
Evo me opet da podignem ovu temu. Mi polako temu smrti zaokružujemo u jednu cjelinu. Brunda prvotno napisa
Citirala sam samu sebe jer sam nedavno dobila jedan jako dobar odgovor od jedne psihologice.
Naime od prvog posta kada se Sven prvi puta susreo sa pojmom smrti pa do ovog citiranog posta nakon 3 mjeseca gdje smrt prihvaća kao nešto što će se dogoditi ima još jedan dio o kojem nisam pisala.
On se jako dugo, u raznim periodima (tek je nedavno prestao) igrao igre isprepletene smrću. Npr. igra se sa figuricama playmobilea i jedna govori drugoj: idi u kuću vidjeti, mama ti je umrla. Druga figurica bi odgovorila: ma nije. Prva opet uvjerava da je, i tako sve dok ova druga ne uđe u kućicu i ne uvjeri se sama. Onda bi zajedno (figurice) provjeravale mamino srce, zvale doktora i spremale mamu u kutiju (valjda grob ili jednostavno kao više je nema pa mi ne treba ni u igri). U toj igri on uopće nije pokazivao svoje osjećaje a ja sam svaki put sa strane bez da ga ometam ili propitkujem sjedila na iglama od daljnjeg tijeka igre, ali puštala da se igra.
Onda smo nedavno sa prijateljeve svadbe vozili njegovu sestru psihologicu doma i slučajno se dotakli i toga.
Ona mi je rekla kako je ta igra u stvari super i da ga obavezno puštam i ne ometam u toj igri jer dijete kroz igru procesuira nova saznanja. Pogotovo one spoznaje koje su mu se jače usjekle u pamćenje. Na taj način si pojednostavljuje stvari i igrom ih sažvakava dok si ih ne dovede na razinu koja mu je prihvatljiva i s kojom može živjeti. Kada se to dogodi jednostavno to "pušta" i kreće dalje.
Mene je taj odgovor dosta smirio i ustvari razveselio jer sam se pomalo počela bojati kako mi je dijete treba psihoterapiju.
Vjerojatno je i ovaj citirani post rezultat tog sažvakavanja i njegovog prihvaćanja smrti kroz igru.
Genijalno! Oduševljava me ta dječja psiha i njihovi sistemi i mogućnosti kopčanja stvari
-
ovo si prekrasno sažela, i to je stvarno tako.Ona mi je rekla kako je ta igra u stvari super i da ga obavezno puštam i ne ometam u toj igri jer dijete kroz igru procesuira nova saznanja. Pogotovo one spoznaje koje su mu se jače usjekle u pamćenje. Na taj način si pojednostavljuje stvari i igrom ih sažvakava dok si ih ne dovede na razinu koja mu je prihvatljiva i s kojom može živjeti. Kada se to dogodi jednostavno to "pušta" i kreće dalje.
isto se dešava i kad djeca uporno žele slušati samo jednu te istu priču (a vama već silno ide na živce), a onda je odjednom odbace i nikad je više ne traže:
naime, u toj priči se krije neka poruka, neka spoznaja koja im je zanimljiva ali im još nije sjela, i oni imaju potrebu sažvakati tu priču do kraja, dok im ne sjedne to nešto što ih je u njoj intrigiralo.
btw, zari je zadnjih dana omiljena igra da je nekom životinjskom mladunčetu auto pregazio mamu, i mama je umrla, pa joj zara traži drugu mamu među ostalim životinjama.
u principu mi je ta igra jako utješna, jer to njeno mladunče ne pati, nego najnormalnije traži nekog drugog da se za njega brine
-
Čitam na raznim podforumima pitanja o djeci i smrti, ali ovaj mi se nekako čini najbliži našem problemu, pa ću se uključiti sa svojim pitanjem, nakon što ste puno toga već napisali, ali ipak…Hvala Brunda što si ga podigla i stvarno mi je drago da ste vi to tako super "hendlali"
...
Već sam pisala da je H. izuzetno senzibilno dijete, a posebno što se tiče bilo kakvog (i bilo čijeg) rastanka od mame i tate. Ona plače i zbog bolesnog drveta u šumi i zbog toga što se stara kuća ruši i zbog što će jednog dana ona biti velika i neće više biti "beba"…Tako svaki pokušaj razgovora o smrti (kojeg ona inicira uglavnom pitajući gdje je neka osoba sa slike) završi plačem jer netko sada nema mamu ili tatu (uključujući i naše bake i djede – znači, radi se o H. prabaki i pradjedu koje nikad nije upoznala – ali strašno joj je što baka i djed nemaju mamu i tatu…btw. strašno je i kad netko u priči nema mamu ili tatu i takve priče uopće ne možemo čitati, kao što ne možemo čitati priče u kojima su vještice i vukovi koji nekoga pojedu (klasične bajke) jer ona to sve shvaća prilično doslovno i ne želi da bilo tko bude pojeden - ali to je druga tema).
Pokušali smo je voditi na groblje…sve je bilo dobro dok nije skužila što je zapravo groblje…onda su počela pitanja…"Zašto tatina baka tu leži" "Zašto je zakopana" Zašto je više nema." Kad će doći" Zašto neće doći" Gdje je sada" i kad je dobila istinite odgovore na to (u smislu onih kakve ste opisivale u svojim postovima, ovdje, i na drugim topicima) onda je slijedio plač.
Jednom mi je došla (valjda je čula od bake koja sigurno nije znala što i kako bi joj odgovorile – nisam ljuta na baku, ja ne bih tako, ali ni sama često puta ne znam kako bih) s pitanjem kako se to kad umreš leti u nebo i kad ćemo mi letjeti u nebo…hoćemo li sutra…i kako to da mi ne vidimo ove što lete po nebu i anđele…jedva sam se iskopala iz tog razgovora i neko sam vrijeme izbjegavala temu dok ne zaboravi to tumačenje, za koje smatram da, iako sam u osnovi katolik (koji upravo zbog straha od smrti često odluta u agnosticizam), nije prikladno za dijete jer u dječjoj percepciji idealizira smrt.
Evo i Svih svetih…i ne znam što učiniti…
Treba li još uvijek izbjegavati tu temu…ili pokušati obzirno objasniti bez obzira na njenu tugu i plač, pogotovo, obzirom da se takva pitanja, prirodno, pojavljuju sve češće. Naime ne znam jkao da joj to svedem na "prihvatljivu razinu" jer mi se čini da joj ništa nije prihvatljivo...ili griješim?
Da, kao što rekoh, kao i Luna i druge cure i ja po noći često ne mogu spavati od straha i grozne tjeskobe koja me uhvati zbog naše konačnosti, ali stvarno nastojim da taj nezdravi koncept razmišljanja ne prenosim H., već svaki razgovor o tome nastojim voditi u pozitivnom duhu, ali…
Molim, imate li savjeta za ovaj naš konkretan slučaj? -
BHany, mislim da problem nije djetetov nego tvoj. Tvoja kći se na način prikladan svojoj dobi raspituje o smrti - njezina pitanja idu upravo onako kako trebaju ići. Mislim da ti moraš riješiti svoj problem, a ostalo će doći samo po sebi. To što joj je rekla baka, je sasvim u redu za trogodišnje dijete, pogotovo u kontekstu kršćanskog svjetonazora, za kojeg kažeš da je u osnovi tvoj svjetonazor. (By the way, nije mi jasno zašto se zbog straha od smrti odvraćaš od kršćanskog svjetonazora ka agnosticizmu, pa trebalo bi biti upravo obratno! Mene bi smrti bilo strah upravo onda kada bih smatrala da je to ništavilo.) Ako ti zaista osjećaš tako jaku tjeskobu pred smrću, mislim da bi trebala razgovarati s nekim psihologom. Glavu gore, život je pred tobom (i vječni život).
-
ovakva sam bila i ja.Ona plače i zbog bolesnog drveta u šumi i zbog toga što se stara kuća ruši i zbog što će jednog dana ona biti velika i neće više biti "beba"…
plus što sam svake večeri plakala jer dani brzo prolaze (pročitaj moj post na početku ove teme).
mami je bilo užasno gledati me tako duboko nesretnu, ali tu pomoći nije bilo
a objašnjavati je morala, jer sam ja to izričito tražila, kod mene nije bilo izvlačenja i zavlačenja.
i eto, nemam nikakvog konkretnog savjeta.
osim što te možda utješi to da se ja te svoje tuge i nesreće danas uopće ne sjećam.
a izrasla sam u ekstremno empatičnog emotivca, od najranijeg djetinjstva (vrtićko doba) pomagala slabijima, bolesnima, izoliranima, odbačenima i zalagala se za njihova prava, i na kraju odabrala pomagačku struku plus konstantna volontiranja za gore navedene.
i uopće se ne bojim smrti.
-
Ma dajte ljudi! Zar ne mislite da je premala da bi shvatila smrt sto god joj mi rekli? Mislim da djeci ne treba davati previse objasnjebja jer se nakraju zapletemo pustim objasnjenjima . Na kraju je cak gore nego prije! Moj bebac je imao tri godine kad je izgubio dvije prabake i dida! Na pitanje di su jednostavno smo odgovarali da su umrli! Tocka! A onda prica o lijepim sjecanjima! Neka ih pamti po lijepim stvarima! Iako se cak vise ni ne sjeca jedne none! Znam da zvucim blesavo , ali vjerovali ili ne to smo objasnjenje dobili od psihologa i to djecjeg!
-
Baš mi je drago što su mi s javile dvije koje čvrsto stoje na zemlji i čija mišljenja jako cijenim
.
Zdenka, što se H. tiče meni su njena pitanja OK, ali mi je teško što ona odgovore prihvaća tako emotivno i što je tužna više nego je to, po mom mišljenju, potrebno za njenu dob...mislim, samo mislim, da bi ona to trebala to prevesti u svoj dječji svijet gdje te stvari nisu toliko teške...Što se mene tiče...ne bi htjela opterećivati topic...mene u posljednje vrijeme muči to što objašnjenje vječnog života s religijskog stanovišta ne mogu pojmiti :/ ...razgovarala sa svećenikom...borim se sa svojim razmišljanima...ali stvarno mislim da nema smisla o tome ovdje, možda na pp.
Lutonjice, pročitala sam, pročitala , zato ja to ovdje i pišem! Možda H., na kraju, ispadne čvršća po tom pitanju od mene!
-
To je ok ako je to tvom djetetu bilo dosta, pitanje je što kada to djetetu nije dovoljno objašnjenje...
ali što u tome ima loše? To je mišljenje i objašnjenje prikladno djetetu. Ja razumijem tvoje dijele, sama se smatram agnostikom, i u kopanju kako da B objasnim povakva i slična pitanja ponudila sam mu više odgovora i od je sebi odabrao ona koja mu paše...Sada zna da sve moje rečenice na temu anđelčića, odlaska u nebo i sl. započinju sa "neki ljudi vjeruju..." tako da on sam krene sa "ja vjerujem...". I ja tu ništa ne mogu, poštujem da je to njemu prihvatljivo objašnjenje, dok je.jedva sam se iskopala iz tog razgovora i neko sam vrijeme izbjegavala temu dok ne zaboravi to tumačenje, za koje smatram da, iako sam u osnovi katolik (koji upravo zbog straha od smrti često odluta u agnosticizam), nije prikladno za dijete jer u dječjoj percepciji idealizira smrt. -
BHany....I ja sam bila poput tvoje djevojčice...I ostala sam takva. BHany prvotno napisa
Lutonjice, pročitala sam, pročitala , zato ja to ovdje i pišem! Možda H., na kraju, ispadne čvršća po tom pitanju od mene!
-
Bebelina, ne možeš staviti točku, ako ona ima stalno nova i nova pitanja, a sa svakim odgovorom je sve tužnija i tužnija...to je zatvoreni krug...Barem ja ne mogu staviti točku jer joj u svim drugim situacijama odgovaram na njenih milijun zašto. Možda nekad mogu izbjeći situaciju, ali ne često.
-
ovo se odnosilo na bebelinin postTo je ok ako je to tvom djetetu bilo dosta, pitanje je što kada to djetetu nije dovoljno objašnjenje...
-
a ja baš htjela reći da će ona, kao i ja, to apsolvirati i razriješiti u djetinjstvu, pa poslije neće brinuti. Luna Rocco prvotno napisa
BHany....I ja sam bila poput tvoje djevojčice...I ostala sam takva. BHany prvotno napisa
Lutonjice, pročitala sam, pročitala , zato ja to ovdje i pišem! Možda H., na kraju, ispadne čvršća po tom pitanju od mene!
zeznula si mi koncepciju, luna. -
Bubica, zanima me stručno mišljenje - trebam li se i ja ufurati u spiku s anđelima, iako ni najmanje ne vjerujem u to (nepoljuljani ateist) ili mu jednog dana otvoreno reći da ja mislim da kad umreš tijelo istruli u zemlji i pojedu ga crvi? Mislim, glupo je lagati, ali ovakav realizam mi se ne čini ni najmanje prikladan za dijete... Bubica prvotno napisa
Inače, ja sam se od malena užasavala smrti iako moji ništa nisu mistificirali (oboje su skroz racionalni u vezi smrti, tako da nitko nije prenio svoje fobije na mene) i bili su vrlo realni i prikazivali to kao nešto normalno i prirodno (kao što i većina ljudi na ovom topicu predlaže) - očito ne prihvate sva djeca to na taj način, ma kako im pristupili.
Ja se samo usrdno nadam da će Kaleb po tom pitanju biti cool na tatu. -
Pa da, kao što rekoh, nema univerzalne formule. Neki to razriješe u djetinjstvu, a neki nikad. Vidi moj post gore, moji roditelji su stvarno to hendlali kao što se na ovom topicu predlaže no...Nisu sva djeca ista. Lutonjica prvotno napisa
a ja baš htjela reći da će ona, kao i ja, to apsolvirati i razriješiti u djetinjstvu, pa poslije neće brinuti. Luna Rocco prvotno napisa
BHany....I ja sam bila poput tvoje djevojčice...I ostala sam takva. BHany prvotno napisa
Lutonjice, pročitala sam, pročitala , zato ja to ovdje i pišem! Možda H., na kraju, ispadne čvršća po tom pitanju od mene!
zeznula si mi koncepciju, luna. -
E da, vodili su me na groblje bakama i sjećam se (bila sam možda predškolske dobi) kako me uvijek srce boljelo kako su bake unutra na hladnom, same i napuštene i kako cvijeće na grobu uvene i još bih noćima nakon posjeta groblju plakala i imala noćne more. Moji o tome nisu imali pojma jer mi je bilo bed pričati o tome na taj način, baš zato što je njima to sve bilo "tako normalno i prirodno".
Ma, uhhhhh.... -
ali znaš kaj luna, ti si stvarno ekstremni slučaj što se toga tiče, ti nemaš normalan strah nego fobiju.
pa nemoj plašiti jadnu majku, puno je veća šansa da će joj dijete kasnije imati nikakav do normalan strah od smrti, nego da će imati fobiju. -
ne moraju to biti anđelčići, neki pričaju o univerzalnoj energiji, zvjezdicama i sl. Bitno da djetetu to bude prihvatljiv i razumljiv način. Može se koristiti objašnjavanje ciklusa umiranja i rađanja u prirodi...
Meni se isto teško bilo spustiti na razinu koja odmiče od moga realističkog i nimalo romantičnog stava o smrti. No, ako sam mu u stanju nuditi priču o djedu mrazu i pisati s njim pismo istome , onda mogu i ovu priču malo prilagoditi dok ne poraste.
-
Pa dobro, ali i ja bih pomoć oko Kaleba, kako da ja normalno s njim jednog dana razgovaram o tome?
Što bih ti na mom mjestu (ok, osim otišla psihijatru - bila sam, nije čovjek znao što da mi kaže kako sam ga zašprehala 8) ) - lagala ili rekla ono što misliš?
(ZNAM da imam još par godina vremena, ali znaš mene, sve moram prvo teorijski obraditi )
-
Ovo gore je išlo Lutonjici.
A što ako će se onda osjećati iznevjerenim što si mu lagala? Ipak je malo veći ulog od Djeda Mraza (neka se Djed Mraz ne uvrijedi). Bubica prvotno napisa
-
mi imamo pak drugi problem; luka uopće ne pita o smrti! a ima već 8god! prije manje od godine dana umro mu je deda s kojim se redovno viđao; ja sam mislila da će biti u komi, ali nije to njega previše izbacilo iz takta...malo je bio tužan, malo nervozan tih dana, razgovarali smo o tome, ali sad ga ni ne spominje :shock: ne voli ići na groblje, vidim da se osjeća nelagodno, pa ga ni ne tjeramo...nekak mi je to malo :/ više ga zanima smrt ljudi koje nije ni poznavao, o njima me nekad zna nešto pitati, ali sve je to jako površno i polunezainteresirano....
e sad, da li to njega fakat ne tangira ili mu je neugodno o tome pričati? da li je po tom pitanju previše zatvoren? jel to uopće normalno :? -
Moja Zorka je neki dan totalno neutjesno plakala. jer ona vise nikad ne moze da se smanji i da bude mala kao sto je na slikama.
Ja pokusavam totalno lezerno odgovarati na ovakva pitanja, ali ni sama nisam sigurna koliko njoj to odgovara. Sto se fizicke strane tice, za sada smo ostali na tome da nase tijelo vise ne funkcionira i to je to.
Ona me onda pitala jel se ista djeca rode vise puta. Rekla sam da ne znam jer da nitko ne zna sta bude i bude li ista s nama nakon smrti. Kad bude starija ili ako bude sada pitala, reci cu joj moje misljenje, tj. shvacanje eventualnog zivota poslije smrti. Ali uvijek naglasiti da je to samo moje shvacanje, da svatko misli drugacije o tome, a da nitko ustvari ne zna tocno. Bubice, Lutonjice, jel to ok ili time unosim previse zabune u djecju glavu?
Meni je jako vazno u ovim pitanjima ne nametati djetetu svoja uvjerenja, niti je sprjecavati u razvoju njezinih vlastitih. -
ne mislim da će se se osjećati iznevjerenim jer ne mislim da će preko noći osvijestiti "pravu istinu" nego postupno, mic po mic, svaki puta mu ponudiš nešto realniju sliku. velim, meni jako pomaze recenica "neki ljudi vjeruju..."
moram ici, nastavim kasnije... -
Naravno da nije dosta,ali zato tu imas lijepa sjecanja! umijesto da joj objasnjavas smrt pricas sto su sve radili i kako im je lijepo bilo! Vjeruj mi tri smrti u godinu dana je i meni bilo pretesko , a kamoli djetetu! Uredu je da dijete bude tuzno i da pusti suzu , ali Pazi ako ides u objasnjenja samo se zapetljas! Zapravo to se bas meni dogodilo! Kad je baba posla u bolnicu i tamo i umrla pokusala sam sinu objasniti cijeli redosljed i sta se dogodilo! Cesto idem u bolnicu na preglede i normalno moj sin je to shvatio kao da cu i ja umrijeti! Nakon krike i placa potrazili smo strucni savjet ! Upalilo je! I danas iako ima vec 9 godina sjeca se samo lipih stvari , pjesme i igara! :D
