Čitam na raznim podforumima pitanja o djeci i smrti, ali ovaj mi se nekako čini najbliži našem problemu, pa ću se uključiti sa svojim pitanjem, nakon što ste puno toga već napisali, ali ipak…Hvala Brunda što si ga podigla i stvarno mi je drago da ste vi to tako super "hendlali" ...
Već sam pisala da je H. izuzetno senzibilno dijete, a posebno što se tiče bilo kakvog (i bilo čijeg) rastanka od mame i tate. Ona plače i zbog bolesnog drveta u šumi i zbog toga što se stara kuća ruši i zbog što će jednog dana ona biti velika i neće više biti "beba"…Tako svaki pokušaj razgovora o smrti (kojeg ona inicira uglavnom pitajući gdje je neka osoba sa slike) završi plačem jer netko sada nema mamu ili tatu (uključujući i naše bake i djede – znači, radi se o H. prabaki i pradjedu koje nikad nije upoznala – ali strašno joj je što baka i djed nemaju mamu i tatu…btw. strašno je i kad netko u priči nema mamu ili tatu i takve priče uopće ne možemo čitati, kao što ne možemo čitati priče u kojima su vještice i vukovi koji nekoga pojedu (klasične bajke) jer ona to sve shvaća prilično doslovno i ne želi da bilo tko bude pojeden - ali to je druga tema).
Pokušali smo je voditi na groblje…sve je bilo dobro dok nije skužila što je zapravo groblje…onda su počela pitanja…"Zašto tatina baka tu leži" "Zašto je zakopana" Zašto je više nema." Kad će doći" Zašto neće doći" Gdje je sada" i kad je dobila istinite odgovore na to (u smislu onih kakve ste opisivale u svojim postovima, ovdje, i na drugim topicima) onda je slijedio plač.
Jednom mi je došla (valjda je čula od bake koja sigurno nije znala što i kako bi joj odgovorile – nisam ljuta na baku, ja ne bih tako, ali ni sama često puta ne znam kako bih) s pitanjem kako se to kad umreš leti u nebo i kad ćemo mi letjeti u nebo…hoćemo li sutra…i kako to da mi ne vidimo ove što lete po nebu i anđele…jedva sam se iskopala iz tog razgovora i neko sam vrijeme izbjegavala temu dok ne zaboravi to tumačenje, za koje smatram da, iako sam u osnovi katolik (koji upravo zbog straha od smrti često odluta u agnosticizam), nije prikladno za dijete jer u dječjoj percepciji idealizira smrt.
Evo i Svih svetih…i ne znam što učiniti…
Treba li još uvijek izbjegavati tu temu…ili pokušati obzirno objasniti bez obzira na njenu tugu i plač, pogotovo, obzirom da se takva pitanja, prirodno, pojavljuju sve češće. Naime ne znam jkao da joj to svedem na "prihvatljivu razinu" jer mi se čini da joj ništa nije prihvatljivo...ili griješim?
Da, kao što rekoh, kao i Luna i druge cure i ja po noći često ne mogu spavati od straha i grozne tjeskobe koja me uhvati zbog naše konačnosti, ali stvarno nastojim da taj nezdravi koncept razmišljanja ne prenosim H., već svaki razgovor o tome nastojim voditi u pozitivnom duhu, ali…
Molim, imate li savjeta za ovaj naš konkretan slučaj?