Lutonjice, uopće ne sumnjam da si bila izrazito bistro dijete, ali ne mogu povjerovati da si s 3,5 godine baš mogla shvatiti koncept ništavila i vječnog nebivstvovanja...Djeca ipak pojednostavljuju stvari.
Drago mi je što vidim da vas većina ipak ima normalan i zdrav odnos prema smrti (mislim, i ja teoretski znam da je smrt normalan dio životnog ciklusa, ali me to uopće ne tješi kad anticipiram činjenicu da ću biti depravirana vlastite svijesti - vjerojatno sam presebična da bih se izdigla iznad toga).
BusyBee, ja sam zbog opsesiranja smrću imala nebrojene napade panike i to je bez konkurencije najstrašniji osjećaj koji sam iskusila u životu.
ninet, samo se ti javi ako te putevi ikad dovedu ovdje.
Inače, fobija mi je pod apsolutnom kontrolom otkako sam trudna, tako da iskreno vjerujem kako je patološki strah od smrti odraz disbalansa kemijske ravnoteže u mozgu. Opet ti hormoni, argh...