Joj, Bubice znala sam da ćeš se javiti još dok sam pisala. A vjeruj mi da sam se još jučer dok sam grozničavo razmišljala što mu reći sjetila tebe.
Da, na to sam prvo pomislila i ja kada sam htjela reći "jako bolesni", zato sam rekla "jako stari i jako bolesni" i isto tako da to još duuugo neće biti. Da prvo mora narasti, pa naći curu, pa se oženiti, pa dobiti jednu bebu, pa drugu, pa možda još koju, pa dok te bebe narastu velike, pa dok oni nađu curu/dečka... Nabrajala sam sve što sam se mogla sjetiti samo da što duže traje da on stekne dojam da je to još jako jako dugo.
A ovo da ja nikada neću umrijeti, ne znam, meni nekako to ne može preći preko usana. Stalno razmišljam o tome da je to laž, da šta ako se to dogodi i prije vremena (a nikad ne znaš) pa će misliti da mu je mama lagala (to ne bih preboljela pa čak ni pod zemljom)...