Dok još nisam niti bila trudna, razmišljala sam kako ću jednog dana pogledati svoje dijete u oči i reći mu istinu, da imamo rok trajanja poput kakvih baterija.
I dan danas znam da će mi to biti najveći roditeljski izazov - naime, već 13 godina imam tanatofobiju (strah od smrti, ali ne baš normalan strah koji ima većina ljudi, zato i je fobija), pa i sama ne mogu racionalno gledati na smrt. Jasno se sjećam svog užasa kad sam shvatila da smo smrtni, da će mi prvo umrijeti roditelji, a jednog dana i sestra i ja...Nikad neću zaboraviti taj osjećaj bespomoćnosti i panike koji me drži još dan danas kad pomislim na konačnost.

Znam da svi psiholozi savjetuju da je dobro od početka djeci reći istinu, ne lagati, bla, bla, ali ja nisam sigurna da je to ispravno za svako dijete...Možda će se činiti da su to dobro prihvatili, ali kad doista shvate koncept prolaznosti, ta spoznaja ostat će usađena u njima poput zloćudnog tkiva koje se ne da ukloniti...

Ima jedna opako istinita rečenica: "Childhood is over the moment you realize you are going to die" - i stvarno vjerujem da je tako. Ponekad pomislim da bi bilo najbolje pustiti djecu da uživaju u iluziji o svojoj besmrtnosti što je duže moguće, jer je to jedino razdoblje kad mogu biti istinski sretni...Jednom kad shvatiš kako to ide, gotovo je.

Nadam se da ne razmišljate na ovaj način, iskreno se nadam. :/