meni je mama s negdje 3 godine objasnila smrt (umrla mi je prabaka).
moja prvotna reakcija je bila super, sve sam shvatila i nije me bilo strah, osim što sam malo predoslovno prihvatila jednu informaciju: mama mi je rekla da iz grobova, odnosno iz mrtvih ljudi, raste puno lijepog cvijeća. pa sam ja ljudima koji koji su dolazili kod nas u goste, a živjeli smo u prirodi na velikom brijegu, govorila da na našem brijegu ima toliko cvijeća jer je tu pokopano puno mrtvaca

onda me s neke 3,5 godine uhvatila "filozofska" faza: svake večeri sam neutješno plakala jer "mi dani brzo prolaze" i "život brzo prolazi" (odnosno, shvatila sam svoju prolaznost - Luna, kaj misliš da sam s 3.5 godine prestala biti dijete :? ) i to je trajalo godinama. mama kaže da joj je to bilo užasno razdoblje jer sam bila prepremala za takve misli, i ona nije znala kako to riješiti.

e da, već užasno užasno dugo se uopće ne bojim vlastite smrti. čak si nekad mislim da nisam normalna koliko se ne bojim smrti. a ateist sam.