Nije stvar u tome da dijete učiš da mama nikada neće umrijeti.

Pitanje je, kada dijete ima npr. tri godine koliko ono može pojmiti smrt i koliko je u tom trenu anksiozan vezano uz tu temu. Mi nismo imali konkretnih gubitaka u obitelji, umro je prijateljev djed i B je, sa dvije godine, tu činjenicu prihvatio bez problema. Objasnili smo mu da ide na oblake...Sve pet.

No, kada je umrla mama od te njegove prijateljice (on je imao oko tri i pol godine), smrt je bila iznenadna i šokantna za sve (samoubojtvo), u vrtiću su svi bili u komi, a i mi - očito se stalno oko njega pričalo o tome, djeci je to bilo previše anksioznih informacija. On je nekoliko dana bio dosta uznemiren...Već nakon nekoliko mjeseci mogli smo opet normalno razgovarati o smrti, što je to ustvari i kako će mo svi jednom umrijeti.

Informacije moraju uvijek biti primjerene uzrastu djeteta. Ne preporučam uopće laganje djetetu, i ja sam uvijek za to da se djeteu govori istina, ali ponekad stanem i pomislim da je to nekada i preokrutno prema njima. Nama je, u tom momentu, izbjegavanje istine pomoglo, ali nikako ne na duže staze.