Andrija je bio isto toliko star kao Sven kad je moj tata umro. Sve se dogodilo kod nas u kuci tako da je od samog pocetka bio svjestan da se jedan dan dida igrao s njim a da smo se drugi dan utrpali u auto i otisli na put, koji je u konacnici zavrsio tako da smo didu zakopali.

Kako je to istovremeno bio i moj prvi dozivljaj smrti u familiji, naglo su mi se rascistili svi stavovi o tome. Kao sto Dijanam kaze, smrt je kao i rodjenje dio zivota. Nazalost (nekima doduse nasrecu) i taj smo dio uglavnom institucionalizirali i udaljili od sebe, pa nekako mislim da otud i nastaju sve dileme i pitanja.

Naravno da je malom bilo tesko prihvatiti da dide nema. Rekli smo da je na nebu sa zvijezdama i da ga vise ne moze vidjeti ali mu moze mahnuti i poslati mu pusu. Kad ga je proslo trazenje dovoljno dugih ljestava sa ide didu potraziti, prebacio se na prekopavanje vrta u nadi da ce ga iskopati...
Kad sam mu jednom rekla da dida nije zakopan u nasem vrtu, nego prilicno daleko, na groblju gdje svi ljudi zakapaju svoje mrtve, odgovorio mi je, al mozda ga je donijela podzemna voda... Nakon nekog vremena je prestao. Nismo izbjegavali pitanja i odgovarali smo sto krace i jasnije. Ako bi trazio pojasnjenje, dobio bi ga.

Mislim da smrt ne traba povezivati sa staroscu ni sa bolescu. Konkretno moj tata nije bio star niti vidljivo bolestan. Jednostavno ju ne treba skrivati od djeteta. I ne svidja mi se ovaj savjet da se djetetu kaze ja nikad necu umrijeti, jer mi se to cini kao dobar put u jos dublju laz. MOzda to nekoj djeci doista treba, ali moj ce A prvi takvom djetetu objasniti da to nije istina i da svi na koncu umru i sto onda dalje kad ti malac dodje iz vrtica s tim da mu je kolega rekao da ipak svi umiru?

Inace, Brunda, bas mi se nekako cini da si izabrala los tajming.