Inače, koliko god mnogi od nas pričali kako prihvaćaju smrt i kako su načisto s njome, dokazano je da ljudska bića u sebi imaju obrambeni mehanizam koji im pomaže da se on daily basis osjećaju besmrtnima. Da smo konstantno svjesni vlastite smrtnosti, poludjeli bi...
Jedna je stvar pričati kako si pomiren s time, druga je stvar što se događa kad stvarno dođe taj trenutak...No čak je i to fino koncipirano jer u trenutku smrti tijelo otpušta goleme količine serotonina (otud onaj famozni tunel i svjetlost ), pa zabrijemo da nas čeka nešto lijepo, a ne crvi.

Ok, ok, neću više, nisam normalna.