Mi objašnjavamo smrt prema savjetu psihologice iz vrtića - npr. maca je uginula - ne diše, ne hoda, ne jede, ne trči, ne spava itd. I onda ju se pokopa, valjda. Ali mislim da još uvijek nije skroz skužio (4g). Znam da se u vrtiću prijete ubit ću vas, a kad ih teta pita s kim će se onda igrati kažu pa s vama ili pa pozvat ću vas.

Za strah od toga da će im mama i tata umrijeti sam negdje čitala da im se kaže da ćemo još dugo dugo živjeti, da se ne moraju brinuti. Slično ovom Bubičinom da nećemo umrijeti. Iz njihove perspektive kao da i nećemo... Što njima znači npr. za 50 godina? A ako se slučajno dogodi, mislim da im prva misao ne bi bila da smo ih prevarili. Ne znam, nekako se mora živjeti, u nešto se mora vjerovati, inače bi nas stalno bilo strah mogućih opasnosti. U principu i vjerujemo da nećemo umrijeti, pretpostavljam. Ni sad ni još dugo. Tako bar ja, živim i planiram, kao da neću.