Ja sa svojim klincima cesto o tome pricam.
Velim da je zivot jedna cesta koja pocinje recimo u nasoj kuci... Tamo se rode, budu bebe, pa malo veci klincoberi ko njih dva koji idu u vrtic, pa idu u skolu, pa budu veliki ko Emil.. pa onda budu ko mamam i tata.. pa ko baka i deda... cesta je dugacka i na njoj vrebaju razne opasnosti... tipa hodas po cesti i zgazi te auto pa umres i vise te nema... ne vezes se u sjedalici, imas sudar i ako imas teske ozljede umres, ako nemas, doktori ti pomognu i ozdravis i vratis se na svoju cestu... i tak... sve nekej na tu foru...
Cesta je jako dugacka i dugo mozemo njome hodati, ali na kraju, svi mi umremo... a iza nas ostaju nasa djeca koja onda dalje hodaju... pa njihova djeca i tak.. uvijek je netko na cesti tko se brine da se oni sto ih nema ne zaborave.... Cesta vodi na groblje...

Tamo su vec puno puta bili... znaju da su ljudi koji su nekad isli istom cestom ko i mi sad dolje ispod onih ploca i da im je tamo dobro i fino... mi im donesemo cvijece, zapalimo svijece i malo si popricamo s njima i odemo doma... Oni iako mi njih ne vidimo nas gledaju uvijek i znaju sve kaj radimo i brinu se za nas jer nas vole...

Kaj ja znam.. ja sam uvijek za to da se govori ono kaj i kak je...