Ja sam Marku rekla da nakon smrti idemo svi na nebo, kod dragog Boga. A kad cemo ici, to zna samo dragi Bog. A da cemo ici, to je sigurno. I tamo ce nam vjerojatno biti jako dobro (kod Marka ne pali: biti ce nam sigurno super, onda misli kako mu to namjerno tako naglasavam jer nece biti tako, ono oklijevajuce vjerojatno je najsigurnije da to prihvati pozitivno).

Imala sam tezak period kad sam mu morala objasniti zasto je njegov nerodjeni braco umro, i pricala sam mu kako ga je Bog uzeo sebi jer je bio previse bolestan, a nama ce dati drugu bebu (ne usudjujem se reci zdravu), a te druge bebe jos nema pa me sad pita zasto jos nema nove bebe, pa onda ja kako ce beba doci kad dragi Bog bude htio, a onda on u nastupu ljutnje i nestrpljenja za tom drugom bebom kaze da sam ja kriva sto nemamo onu nasu staru bebu, i da nisam isla u bolnicu da bi ona sad bila s nama...
Ako tko ima pametan savjet kako o ovome pricati s devetogodisnjakom, pliz...