Jedno vrijeme sam vodila dnevnik Irinog nošenja sa Idinom smrću.
I mislim da smo to dobro odradile. Ja sam naučila prihvatiti njezine riječi i pitanja kao što sam naučila nositi bol i patnju o sebi.
I drago mi je što Ira priča o tome i ispituje jer mislim da bi bilo gore da sve nosi u sebi i ispoljava na neki drugi neadekvatan način.
Ali sam shvatila da kad stvarno uđemo duboko i daleko i kad je jako tužna (nije to bilo toliko često, ali bilo je takvih trenutaka) da prihvatim njezine suze i da prihvatim da ne moram uvijek imati odgovor na sve! Nekada nijedan odgovor ne pomaže. Nekada treba plakati... To je tek jedan od osjećaja s kojim se moramo suočiti i naučiti živjeti s njim.