[Jedna je stvar pričati kako si pomiren s time, druga je stvar što se događa kad stvarno dođe taj trenutak...No čak je i to fino koncipirano jer u trenutku smrti tijelo otpušta goleme količine serotonina (otud onaj famozni tunel i svjetlost ), pa zabrijemo da nas čeka nešto lijepo, a ne crvi.

Jesus sad si mi uništila i najmanju nadu da smrt ipak nije kraj svega, da u biti i nakon nje postoji nešto....

Inače i ja se užasavam smrti i svega vezanog uz smrt kao npr bolesti. Zato ja i kod najmanje prehlade umirem, odnosno svaku pa i najmanju prehladu gledam crno, najcrnje jer bi se iz nje moglo izroditi to i to.
Osim fobije o smrti još sam i hipohondar

Još kao mala znala sam plakati u krevetu po noći jer će moji roditelji umrijeti. Plakala bih neutješno, ali nikada se nisam nikom povjerila o tome što me muči pa mi nitko kao djetetu nikad nije ni objašnjavao smrt.

Danas sam još uvijek prestravljena da će se nekom od mojih najbližih dogoditi nešto strašno, prvenstveno mojoj djeci, mužu, mami, sestri.

Tata mi je umro prije pet godina i ja još uvijek ne smijem dozvati u sjećanje dan njegove smrti. Trudim se uopće ne razmilšljati o njemu jer mi je sve to skupa prebolno i u biti još uvijek nisam prihvatila da njega više nema i da je to stvarno kraj. Odem na groblje, zapalim svijeću i brzo bježim u neka druga sretnija razmišljanja.

Toliko o fobijama

A svojoj djeci sam za sad objasnila da je deda na nebu i da nas prati i čuva. A kad mi Luka kaže kad je zločest nešto tipa da bi on sad najradije umro, da ga nema, smrznem se i ljutito mu kažem da mi to više nikad ne smije reći jer što bih ja bez njega....
Ne znam vjerojatno griješim, ali ne želim da već sad budu opterećeni nečim tako neumitnim kao što je smrt.