Vedranu je isto umro djed (moj tata) kad je on imao 3 godine. Mislim da je tu cinjenicu primio na najbolji moguci nacin - bez nekih sokova, a opet mislim da je shvatio poantu: djed vise nije ziv, zakopali su ga, jer je kod nas takav obicaj (a negdje drugdje su drugi obicaji - bilo je tad govora i o kremiranju, a to pitanje se poteglo i prije koji tjedan kad smo u arheoloskom muzeju gledali mumije) i djed sad zivi u nasim sjecanjima (jos neko vrijeme smo spominjali da nas gleda s neba, kao sto Pipi Dugu Carapu gleda njena mama u knjizi).
Sve u svemu, drago nam je da je to tako proslo ...
BTW, djeda je Vedran vidjao 3-4 puta mjesecno, ali, istini za volju, nisu se bas puno druzili, jer moj tata bas nije znao sa djecom (pa ni svojom vlastitom :/ ).

... ali (uvijek postoji neki "ali"), vedran jos ne zna punu istinu, a to je da je njegov djed pocinio samoubojstvo. Bio je bolestan, psihicki i fizicki, i ta bolest ga je na kraju odgurnula u tom smjeru. A mi smo rekli Vedranu da je on umro od teske i neizljecive bolesti, sto je bio samo dio istine. I sad ne znamo da li je mozda bilo bolje odmah reci cijelu istinu. Odnosno, kada i kako sad (ili kasnije) reci sto se zaista dogodilo.

Sto vi mislite?
Da li ste kad razgovarali sa klincima o samoubojstvima?
(mislim, svako toliko se na vijestima spomene neki bombas samoubojica, no to su ipak neki "no name" ljudi, dok je ovdje rijec o covjeku poznatom, sa imenom i prezimenom i likom u sjecanju)