Brunda, vrlo zanimljivo! I teško pitanje!

Pričati mu da će on imati djecu koja će ga paziti u starosti i pokopati kad umre, to mi je prvo što bih ja ispričala svojoj M.

M nakon pola godine od dedekove smrti ne postavlja neka teška pitanja: sanja ga često pa razgovaramo o snovima, prolazimo li mjestima kojima je prolazila s njim, obavezno to napomene: "Ovo je dedekova škola, ovako moj dedek nosi kaput, tu mi je dedek dao bananu..."
Pamti događaje koji su se dogodili prije više od godinu dana.

Koji put se pitam trebam li se zabrinuti što ponekad u igri s bebama spominje umiranje (npr. Ken drži se, nemoj mi umrijeti ..)

Neki dan je nacrtala mene.
Usta su ravna crta, a iz očiju kapaju suze. Pitala sam je zašto plačem, odgovorila mi je da plačem za svojim tatom.
Tako ona mene vidi. I bilo mi je teško.
I premišljala sam se da to promijenim, ali onda bi to bila gluma, a ne želim glumiti. U žalosti sam i ona mene promatra u toj žalosti, uči kako odžalovati osobu koju voliš.