Ona plače i zbog bolesnog drveta u šumi i zbog toga što se stara kuća ruši i zbog što će jednog dana ona biti velika i neće više biti "beba"…
ovakva sam bila i ja.
plus što sam svake večeri plakala jer dani brzo prolaze (pročitaj moj post na početku ove teme).

mami je bilo užasno gledati me tako duboko nesretnu, ali tu pomoći nije bilo
a objašnjavati je morala, jer sam ja to izričito tražila, kod mene nije bilo izvlačenja i zavlačenja.

i eto, nemam nikakvog konkretnog savjeta.
osim što te možda utješi to da se ja te svoje tuge i nesreće danas uopće ne sjećam.
a izrasla sam u ekstremno empatičnog emotivca, od najranijeg djetinjstva (vrtićko doba) pomagala slabijima, bolesnima, izoliranima, odbačenima i zalagala se za njihova prava, i na kraju odabrala pomagačku struku plus konstantna volontiranja za gore navedene.
i uopće se ne bojim smrti.