To s "nekim ljudima" mi se učinilo jako zgodno prije kojih 8 godina kad me tada 8-godišnja kći moje sestrične konspirativno pozvala na stranu i upitala me postoji li bog. Naime, u školi je imala vjeronauk gdje su postojanje boga servirali kao gotovu istinu, a njezin tata je ateist, pa je malena bila zbunjena.

Ja joj nisam htjela nametati svoj ateizam, pa sam joj počela tumačiti:
"Neki ljudi vjeruju da..."
...na što me ona prekinula i čvrstim glasom mi rekla:
"Ne zanima me što drugi vjeruju. Hoću da mi ti kažeš istinu, tebi vjerujem."

Uzalud sam još par puta pokušavala s nekim ljudima, ona je uporno htjela moje mišljenje. Na kraju sam joj ga rekla (da mislim da ga nema, ali da ne mogu znati i da je to samo moje mišljenje), no ona je to (tada) uzela kao istinu.

Tako da me zanima kako vam to "neki ljudi" prolazi kod djece kojima ste vi alfa i omega i ne zanimaju ih apstraktni neki ljudi.

Ili je ona specifično reagirala?