Mi smo imali smrtni slucaj u obitelji (umro moj stari) kad je Vedran imao tri godine. Oni nisu bili osobito prisni (na zalost, s mojim ocem to nitko nikada nije postigao ), no svracali smo do mojih 1-2 puta mjesecno. Kad je on umro ispricali smo Vedranu da je bio jako bolestan (sto je bila istina), da je bio dosta star (sto je isto istina) i da je zato umro. Neki ljudi umru ranije, neki kasnije, a kad umru onda nas njihova dusa gleda sa neba (pricicu smo posudili iz Pipi duge carape - hvala Astrid!), bez spominjanja uskrsnuca ili bilo cega drugoga obzirom da smo ateisti.
Vedran nije bio nesto sad zbunjen i postavljao je neko vrijeme ocekivana pitanja tipa "A kad ce baka umrijeti, i ona je vec stara?" ili "Osoba X je isto bolesna, hoce li i ona umrijeti?" ili "A kad cu ja biti star i bolestan, da li cu i ja umrijeti?" (odgovor je bio "Da, ali do toga je jos jaaaaako daleko, svi cemo mi jednom umrijeti, ali do tog trena cemo jos jako dugo zivjeti"). NAkon toga se sve smirilo, ta smrt je postala cinjenica. Jos su ponekad postavljana pitanja zasto se ljudi pokapaju u zemlju kad umru (zato jer je takav obicaj), zasto se stavlja kriz na grobove (jer vecina ljudi kod nas tako zeli, jer su vjernici, u Bosni npr. vecina stavlja polumjesec, jer su oni vjernici druge vjere) itd.

Sto se tice vjere, vjerskih praznika i ostaloga, o svemu tome pricamo kao o povijesnoj cinjenici, a o stvarima o kojima se ne moze pricati kao o povijesnoj cinjenici (tipa uskrsavanje i slicno) govorimo kao o legendi, prici iz davnina.

Dosad to sve funkcionira - nit mi govorimo nesto sto se protivi nasim saznanjima ili nacelima, nit je Vedrano nesto nejasno, a mislim da je i smrt stavljena u kontekst koji je njemu primjeren i shvatljiv.