Citiraj Lutonjica prvotno napisa
ako smatrate da djeci treba priča o životu poslije smrti jer im je tako smrt manje traumatična, zašto onda inzistirate baš na priči o isusu, anđelima i nebu?
Ja mogu odgovoriti za sebe da pričam svom djetetu o vječnom životu, zato što sama duboko u njega vjerujem. Uskrsnuće se je već dogodilo, a i nama je obećano. Vjerujem u viši smisao ljudskog stvaranja i postojanj, to jest u Boga, a isto tako i u neuništivu energiju naše duše. O tome govorim i svom djetetu, jer mu želim to prenijeti. Meni cilj nije da mu olakšam spoznaju o njegovoj krhkosti i prolaznosti nego da mu prenesem radost spoznaje o vječnosti. Moj sin ima 6 godina i on zna da nebo nije plavo prostranstvo iznad nas ni ono crno izvan atmosfere nego da je to metafora naše transformacije, jedno novo stanje. Ni u kojem slučaju ne bih djetetu govorila nešto u što sama ne vjerujem i mislim da je to skroz kontraproduktivno. I razumijem da drugi ljudi nemaju tu vjeru. Žao mi ih je što nemaju tu dimenziju u sebi, ali poštujem njihova uvjerenja.

A ono što je Zrinka napisala o dehumanizaciji smrti (po mom mišljenju to je isto što i dehumanizacija života) i o neskučenosti dječjeg razmišljanja od riječi do riječi potpisujem.