Razgovor o smrti

[zutaminuta]

Da, to je dobro objašnjenje. Samo, i odrasli nerijetko imaju mehanizme obrane kada nekoga izgube. Ne prihvaćaju prvih mjesec, dva, godinu, koliko već traje tugovanje, da osobe stvarno više nema. Tu su težina gubitka, i sve u paketu, ali traže druge načine da si olakšaju težinu bola. Sada, recimo, moja majka vjeruje u zagrobni život. Ja ne. Ona se nada da će mog oca opet jednom vidjeti. Je li ona zaista shvatila konačnost? To potpuno razumijevanje je prilično mutna voda s obzirom na to da većina ljudi na ovom svijetu ne vjeruje da je smrt konačnost života. Ne čini mi se da to dolazi s odraslošću, već je to poimanje prilično individualno.

A opet da spomenem djecu iz ratom pogođenih područja. Netko tko je vidio trupla na svoje oči nema zabluda. Njima je poimanje smrti bitno drugačije nego kod odrasle osobe koja smrt nikada nije tako grubo doživjela. Realnije. Tu se ne radi o godinama nego iskustvu. Shvaćaju li konačnost i neizbježnost u svoj svojoj punini sa 10 g - o bogme, da.