Razgovor o smrti

[Tanči]

I da...mali ispravak. Vjerujem buduci da su na netu ipak clanci novijeg doba da je kao sto sam napisala godina sim tam. Jer ipak su iskustva djece kroz 10god od kada sam to ucila ucinila svoje. Iz generaciju u generaciju se pokazuje napredak ili nazadovanje u emocionalnoj inteligenciji i shvacanju okoline. Pa tako i stabilnost identiteta nastupa ranije ili kasnije ovisno o kognitivnom razvoju u ranijoj dobi.

Poslano sa mog LG-D855 koristeći Tapatalk

Potpis. S tim da je to kod mene dvadeset godina.
No, ono što ja primjećujem jest da su nekad djeca bila naprednija po pitanju shvaćanja i smrti i života.
Tako da je granica, iz mog iskustva, od 11 godina često i veća.
A svi oni koji misle kako dijete od npr 5 godina ZNA i razumije da je baka umrla i zakopana i istrunula u zemlji (ispričavam se, ali to sam tu pročitala) se jako varaju.
Ne znači da ako je netko vidio leš da razumije smrt.
Djeca često, prečesto smrt poistovjećuju sa snom, smrt shvaćaju kao kaznu: tipa- tata se naljutio i poginuo zato jer sam bila zločesta.
Da sad ne spominjem anđele, očekivanje povratka umrlih i sl.
Banalno, ali tako je.
I mnogi od 25 misle kako su jaaako pametni pa poslije skuže da ipak nisu, ali to je sve normalno i sve je to proces odrastanja.
Neki odrastu prije, neki kasnije, neki nikad.
Tako je sa svime u životu.

[n.grace]

A svi oni koji misle kako dijete od npr 5 godina ZNA i razumije da je baka umrla i zakopana i istrunula u zemlji (ispričavam se, ali to sam tu pročitala) se jako varaju.

evo, ja sam ZNALA i razumjela da je moj voljeni kum umro, da je u zemlji i da ga više nikad neću vidjeti
i ne varam se nimalo
a to što te nije briga što vjerujem i mislim potpuno razumijem, jer je osjećaj obostran