Razgovor o smrti

[rena7]

Da, ja mislim da mi kao odrasli, smrt ne shvaćamo u pravom smislu riječi sve dok nam se ne dogodi da nas nečija smrt pogodi. Kako je tek onda djeci?! Nastojim razumjeti i naći opravdanja, no teško je. Kažem, hvala Bogu pa dolazi ljeto. Nadam se da ćemo razbistriti glave. Ako ne, tražit ćemo stručnu pomoć.
Zanimljivo je da iz istog predmeta on ujutro dobije 5, a dva sata kasnije iz istog predmeta, iste tematike, dobije trojku.
Nevjerojatno.
Nastojim se sabrati. Gledam bliske ljude kako žive sa smrću djeteta. Uhhhh... koliko je tu bilo nesporazuma. I pametim njene riječi- svatko gubitak doživljava na svoj način i svaki način je ispravan. Nema osude i ispravljanja. Naprosto treba dati vremena vremenu da učini svoje i osjećaje smjesti na pravo mjesto. Konačno, ni puknuta noga ne zacijeli u par dana. Tako i osjećaji, duša, štogod. Ožiljci ostaju, no što ćemo, to je život. Ma samo da se stvari u maloj sinovoj glavici razvrstaju. Mislim da bi i meni bilo lakše.