Kad su meni rekli da ćemo svi jednog dana umrijeti oblio me hladan znoj od glave do pete. Meni su rekli da kad narastem da će tada već postojati lijek protiv smrti... Saznanje o smrtnosti bilo je poprilično traumatično, no nisam imao neke dugotrajne posljedice od toga, mislim da me prošlo za dan-dva. Sjećam se da mi je u tom trenutku bilo neshvatljivo kako uopće možemo umrijeti jednom kada smo stvoreni i nije mi bilo jasno zašto bi Bog stvorio život sa rokom trajanja. Život i smrt mi nekako u tom trenutku nisu išle zajedno. Mislio sam, ako si živ onda si živ i nemožeš umrijeti, a ako te nema tada niti ne postojiš. Mislim da je najsmislenije i najjednostavnije reći djeci da naša tijela stare, odnosno da se kroz život mijenjaju, ali da naše duše ne stare i ne umiru već samo prelaze u neku drugu fazu života koju mi ne poznajemo - jednako kao kad je beba u majčinom trbuhu i misli da je to jedini način života i ne može si zamislit da postoji nešto izvan majčine utrobe...