Nailazite li vi na taj problem, da vas prijateljice koje nemaju djece ne kuže da nemate toliko slobodnog vrimena i da ništa ne možete planirati, već se miriti po ditetu?
Da li vam govore stvari tipa, nisi ti jedina mama na svitu?
 |
|||
|
|
|||
Nerazumijevanje prijateljica bez djece
Nailazite li vi na taj problem, da vas prijateljice koje nemaju djece ne kuže da nemate toliko slobodnog vrimena i da ništa ne možete planirati, već se miriti po ditetu?
Da li vam govore stvari tipa, nisi ti jedina mama na svitu?
nisam dozivjela bas takve komentare ali da sam ostala bez nekih prijatelja - jesam
a cesto puta dozivim da moram objasnjavat kako i zasto i zasto ne i kuda ne i tako slicno...
mislim da te prijateljice mogu biti ili jako mlade i neiskusne po imanju ljudi s djecom oko sebe ili se radi o nečem drugom.
a to drugo može biti da ti stvarno objektivno možeš nekada izaći s njima, ali to iz nekog razloga odbijaš. dosta se ljudi ograniči na samo obiteljski život jer im tako u nekom trenutku paše, a prijatelji to znaju zamjeriti.
One najbolje i prave prijateljice će ti ostati, ostali prijatelji-poznanici će ostati to i dalje.
Meni je to dobar filter za prijateljstvo i prijatelje.
Imala sam sreću da imam stvarno veliku većinu
onih pravih prijateljstava, gdje ni vrijeme ni odvojenost ne utječe na kvalitetu odnosa.
Roditeljstvom se mijenja cijeli život tako i to...
Ja se sad uglavnom i družim s ljudima koji imaju djecu jer mi je lakše uskladiti s njima tempo... nije meni do izlazaka koji počinu u 10, ja bi kavu ujutro tako nešto... ali stoji da neki ljudi kad dobe dijete se ponašaju kao da samo djeca postoje u životu i to nikako nije dobro.... to ne razumijem ni kao majka... ok prvih par mjeseci ali poslije ne....
S obzirom da sam rodila s 31g nije mi baš ostalo puno prijateljica bez djece. Uglavnom većina ima djecu osim njih par ali one u potpunosti razumiju situaciju i nije im potrebno objašnjavati tj. one se prilagođavaju meni za sada jer je J još mala pa se nalazimo između njenih spavanja i naravno poslije 20 navečer ne izlazim jer J ide u krevet a to je bez moje cice nemoguće.
Čini mi se da oni koji nebi imali razumijevanja za to da ti se s djetetom jednostavno promijeni život htio-nehtio bi bili oni koji su uglavnom usredotočeni na sebe.
Ako su prijateljice mlade i nemaju djecu, uopće im ne zamjeram "nerazumijevanje". Uostalom, kad razmislim i ja sama dok nisam imala dijete, nisam baš shvaćala neke dijelove problematike.
Isto tako svatko kad dobije dijete drugačije reagira, po meni to ovisi o tome kakvi ste tipovi ljudi.
Društveni i dalje traže društvo, jer im je neophodno i nađu načina da provedu vrijeme u društvo.
Gledam sebe i MM - a i šalim se da smo ljudofobični, jer smo stvarno rijetko u društvu, večinu vremena provodimo na selu izolirani od svih i trenutno nam ne fali nitko.
Imam prijateljice s kojima se čujem svakodnevno nekoliko puta telefonom, ali rijetko se vidimo.
S druge strane imamo puno ljudi u kući i ustvari smo večinu vremena u društvu, ali redovno imamo potrebu otiči na osamu.
ivana_4, znam kako ti je.. mene nitko ne može shvatiti kada kažem ne mogu doći na rođendan, (a onda svi, pa dođi s malim) a ja imam... i onda kreće raznorazno nagovaranje, a moj je odgovor ako me želite vidjeti znate gdje sam... i od njih puno, dođu samo 2-3 što Oka kaže, one najbolje će ostati.. jedina sam majka u društvu (imamo 25-27 godina), s time da njima nikome niti plan nije da imaju dijete..
p.s. rođ. u vinogradu u zadimljenoj klijeti ne s djetetom od 50tak dana!!! al njima to nije jasno..
Posljednje uređivanje od andynoa : 08.05.2011. at 17:24
Meni se cini da ja sa bebacem ima vise slobodnog vremena, nego moje frendice koje nemaju djecu, ali pola dana rade, a ostatak dana su strgane od posla.
A onaj tko hoce uvijek moze naci sat, dva slobodno za sebe, a bebaca ostaviti sa tatom ili bakom pa je i njima dobro, a i nama mamama.
I zašto ti je to čudno?andynoa prvotno napisa
ivana_4, znam kako ti je.. mene nitko ne može shvatiti kada kažem ne mogu doći na rođendan, (a onda svi, pa dođi s malim) a ja imam
p.s. rođ. u vinogradu u zadimljenoj klijeti ne s djetetom od 50tak dana!!! al njima to nije jasno..
Jednostavno ste u suprotnim životnim situacijama.
čudno mi je jer su one sve u dugogodišnjim vezama, i maltene brakovima...
Kakve to veze ima?
ukrala si mi pitanje iz usta...
Ne bih rekla da to ima veze s godinama. Ja sam rodila sa 24, nijedna od mojih prijateljica nije imala dijete, tek nedavno je jedna rodila, pa nikad nisam naišla na nekakvo nerazumijevanje, dapače. Još uvijek su to iste prijateljice.
Vidiš, ja ne očekujem da se moje društvo (većina pušači) prilagodi meni u takvim situacijama; na takav rođendan ili idem sama ili ne idem.
nema nikakve veze, ako živite u kraju gdje se takve stvari od vas ne očekuju, a dok od 18te slušate ne samo ja, nego i ostatak kad češ i te spike, onda vam je grozno..
ja sam samo dala svoje razmišljanje ništa drugo...
Ne očekujem niti ja da se oni prilagode meni, već očekujem da će poštivati moj odgovor NE IDEM, a ne me dodatno satima nagovarati da se ide... to smatram NERAZUMIJEVANJEM!!
mislim da više-manje svi u hr slušamo iste spike, nisi jedina, i ja sam ih se dobrano naslušala. svejedno, dugogodišnje veze i brakovi ne podrazumijevaju automatsko roditeljstvo (na kraju si i ti postala ko ove što od 18. pitaju kad ćete, samo što nisi to ni primjetila) i ne podrazumijevaju zaljubljenost u bebe i sve što uz to ide. ja sam u vezi od 22. udala sam se u 27. a do 30 mi djeca nisu bila u primozgu. biološki sat je tek počeo dobro zvoniti u 32. misliš da u tih 10 godina nisam čula tisuće pitanja?
Ja sam rodila s 26, neka sredina po meni, a opet sam bila među prvima u društvu.
Moja kuma je rodila prošle godine, i sve vreme je naše prijateljstvo trajalo i s mojim prvim i s drugim detetom, i sad s njenim, uvek se nađe vremena, ali tek kad beba malo poraste.
Neke prijateljice sam izgubila, najveći šok mi je bila jedna s kojom sam se družila intenzivno, celu gimnaziju, faks, zadnji put sam je videla neki dan pre prvi porođaj, posle nikad nije okrenula telefon, ni da čestita ni ništa.
inače, potpis pod Oka.
Najbolja prijateljica nema djece, i ostale smo dobre jednako kao i prije a ja imam djecu već dobre 4 godine.
Ne viđamo se koliko bi htjele, ali to je normalno.
Iako ima mama s malom djecom koje nekad previše filozofiraju. Ne mogu nikud i nikad, imam ih ja i u društvu. Tipa, ne mogu doći jer mali jede pa spava pa je cendrav pa ovo pa ono... i tako deset puta za redom. Onda ih više ne zovemo, kad budu mogle, će se valjda same javiti.
Ja nisam od tih koje kompliciraju.
Ni moja najbolja prija nema djece, kao i još neke prijateljice, ali više-manje se sve prilagođavaju meni, na čemu ja ne inzistiram, jednostavno im je to normalno. Pitaju kad ja mogu, pitam i ja njih, često se "nađemo na pola puta".....a inače, moram priznati, da sam ja bila ta koja nije imala razumijevanja za prijateljice s djecom, tipa: "Kako ti treba dva sata da ga spremiš za šetnju?! Koliko on to doručkuje? i sl. ".....zato sad kad imam neki dogovor, ko za inat, R. uvijek napuni pelenu, taman na ulaznim vratima pa uvijek kasnimo...tako mi i treba!
Posljednje uređivanje od Smajlich : 09.05.2011. at 14:11
Eto, MM i jasmo baš od ovih što kompliciraju, barem tako izgleda onima koji "ne kompliciraju".
Ne znam kako to objasniti, osim da je nama oduvijek bio puno veči gušt da smo sami. Baš obožavamo biti sami u svojem miru,...
Pogotovo dok je maleni bio beba, baš nam je odgovarala rutina - ono spava, pa i mi spavamo,...
To je vjerojatno bilo glupo onima koji nas zovu, ali što je tu je. Takvi smo.
potpuno razumijem ove koji ne razumiju
istina, pogađalo me to što mi je dio odnosa doživio hlađenje, ALI! nitko, ali baš nitko iz ekipe nije bio zainteresiran za djecu i obiteljski život ikakvog oblika. a nisam bome bila ni ja do iznenadnog plusa na testu. tek me taj plus natjerao da se informiram o dojenju i sličnim divotama koje, ma koliko divne bile, čovjeku uyebu društveni život. i savršeno mi je jasno da drugima nije bilo jasno da ne mogu zaružiti s njima jer mi se cijenjena nasljednica nije skidala s cice, jer ni meni dok to sama nisam doživjela to uopće nije bilo jasno. a kako su mi se sva druženja do tad svodila na tulumarenje, tulumarenje i još malo tulumarenja, normalno da su stvari zahladile. doista ne očekujem da netko inače potpuno nezainteresiran odjedno poželi slušati dernjavu, visiti u dječjem parku i sloni kojima je to sve bilo ok i zanimljivo, a malo ih je bilo takvih, se družio s nas dvije.
no, kako je prošlo više od pet godina, život mi se počeo vraćati u normalu, tako da više nema nikakvih razloga za nerazumijevanjem jer sad ionako mogu sve uskladiti.
Posljednje uređivanje od plashljivo_pile : 09.05.2011. at 14:54
meni je baš danas moja prijateljica (koja ima 35, ali nema djece) rekla: znači naš dogovor u srijedu stoji? nemoj mi onda javiti da je mali bolestan pa da ne možeš. ako ima temperaturu 40 imaš se nacrtati na tom druženju!!!
naime, mali mi se razbolio prije dva tjedna pa sam ja otkazala druženje. njoj naime nije jasno zašto ja lijepo nisam bolesno dijete ostavila doma s tatom. pa i on mu je roditelj, kaže ona mudro
uglavnom, ja sam joj lijepo rekla - dogovor vrijedi, ali ako se mali razboli ne, nećemo se vidjeti jer normalni ljudi ne ostavljaju uplakanu i bolesnu djecu da bi sjedili negdje sa svojim živčanim prijateljicama
složila se
Ja sam prvo dijete rodila sa jedva 19 i naravno da nitko od moje ekipe nije imao djecu. Neke sam ljude prestala doživljavat prijateljima, ali nemam dojam da je to bilo zbog djece, nego jer nisu pokazivali razumijevanje i interes za moj život. Moj je život tada bio jako povezan sa mojim malim dječakom, ali nije mi to pitanje djece nego razumijevanja za druge. Tipa, moj najbolji prijatelj zadnje dvije godine intenzivno brije na tango, ide na tečajeve, na radionice, naručio papučice i ja, iako me tango ne tangira ni najmanje, volim čuti kako mu je na tangu i gdje je bio na radionici.. Tako i on kao slobodno švalersko hetero muško iako nema djece i nema ih u planu skoro voli čuti kako su moja tri malca i jedu li, spavaju li itd. Čini mi se da je prijateljstvo baš u tome veliko da i kad nam interesi nisu isti uživamo u prijateljima. Tako smo mm i ja bili na milongi, to vam je večer plesanja tanga, i prijatelj je samnom i mojom djecom bio u zoološkom. Bili smo prijatelji i prije moje djece i prije njegovog tanga, i prije zaposlenja, iposlije prekida nekih veza, i poslije faksa... Prijatelji se ne mijenjaju samo tako. To su poznanici, ljudi s kojima ideš u park, na tečaj jezika ili na posao.
eh tako aam ja htjela napisati, al nisam bila shvacena, ja zelim pricati o maleckom na kavici s njima, i pricam tako ja 5 minuta kako guguce, sklapa rukice, dize glavicu, spava dugo, i odjednom prekid teme sa recenicom jel se sjecas onda kad smo isle blablabla.... Nastavim razgovor u revijalnom tonu sjecanja srarih dana, i od te kave nikad vise nisam s njima pricala o maleckom, jednostavno ih to ne interesira dakle ne interesira ih moj zivot, jer je malecki sav moj svijet...
Post it na frizideru = pocni hodat po parkovina gdje su mame s djecom, bit ce ti bolje (to pise ba mom friz.)
Imam ja par "prijateljica" koje nikad, ali nikad nemaju vremena za mene! A bile smo si jaaaaako dobre!
Mislim, ja ne kužim kako ja uz djecu, posao (mislim na period kad radim), obveze doma, imam i volje i želje i vremena naći se s njima a one nikako da nažu 5 minuta, a ako ih i nađu, očekuju da se ja prilagodim njima, da je njima što bliže, jer ja sam daaaaaaleko!
Pogađate...više skoro nismo niti u kontaktu, jer ja ipak nemam vremena da energiju trošim na osobe koje to ne zaslužuju!
kod mene nije došlo do većih potresa, iako sam rodila mlada i prva, doduše ja sam od onih društvenih, tako da sam se iznimno trudila viđati sa prijateljima, no napomenula bih da me izluđuju majke koje stalno pričaju o svojoj djeci (jer su im ona cijeli svijet)... doživjela sam to od kolega i poznanika, takve ljude doživljavam užasno sebičnima, u najmanju ruku nesenzibilnima.
Ja sam cak najlosija iskustva imala upravo s prijateljicama koje imaju djecu. Zacudo... Npr. jedna je imala dvoje vece djece kad je Sven bio beba, zvali nas na kavu u 8 navecer, ja kazem ne mogu jer mali tad ide spavat a ona se naljutila jer zasto mali ne moze jedan dan ic spavat u 9... Pa moze ali nece izdrzat, beba je, bitan mu je ustaljeni ritam...Ona je poludila i nikad me vise nije zvala na kavu...Nevjerovatno...
Najbolja frendica nema djece, nikad nije radila problem oko mog otkazivanja susreta, uvijek je spremna doci k meni ako ja nisam u mogucnosti izaci van s klincem i neizmjerno je cijenim zbog toga. I svaku priliku koju imam, kad je MM doma pa ja mogu izac na sat-dva, zovem upravo nju.
A opcenito gledajuci...da, izgubila sam neke ljude, neki od njih su se "vratili" kad su i sami dobili djecu a o onim ostalim ni ne razmisljam vise.
Najbolji su mi kumovi od Svena, dok oni nisu imali klinca staaaalno su visili kod nas, mi smo oboje isli kupat malca a oni bi sami sjedili u dnevnom. Znali su ostajat i do 11 navecer. A sad, kad su i sami roditelji, nazovu nas i kazu da dodemo na kavu ali samo do 7 navecer jer im klinac ide spavat
Prvo rodila s 21- ne izgubih nikoga
Drugo rodila sad s 32 - i opet ne izgubih nikoga
Btw, od bliskih frendova/frendica samo jedna frendica ima isto djecu, a u taj bliži krug ljudi ubrajam cca. 20-ak osoba. Puno ih je ili u dugim vezama, ili u godinama, ili u brakovima, i tek su počeli nešto pomalo pričat o djeci tu&tamo (dobro, neki više, al većina manje). Meni niš čudno, za ove za koje znam da razmišljaju o tome, s njima ponekad popričam o temi roditeljstva, za one za koje znam da im nije ni u peti, kad ih netko počne ispitivat, ja ih branim da nek ih puste da se zabavljaju
Inače, ne gnjavim druge s djecom, a pogotovo s nemajkama i neočevima ne raspravljam o svojoj klinčadiji dulje od par min, ako pitaju o njima. S frendicom koja ima djecu popričam o djeci koju min dulje, al imamo uvijek prećih tema za raspravu.
I da, svijet mi se promijenio otkad imam djecu, al i dalje volim i stvari koje su me zanimale i prije i trebam vremena za sebe i svojeg dragog i svoje društvo, i čavrljanje i izlaske i glazbu i koncerte koji mi život znače, i knjige i filmove i tako dalje&bliže... Znam što, tj. tko mi je na prvom mjestu, al i ove stvari koje slijede make my heart beat faster
mozda sam ja cudna, ali ja imam jednu prijateljicu i to bas prijateljicu. s njom sam od pelena, trenutno ona zivi jako jako daleko, ali ja imam osjecaja da je uvijek tu. ne sparam na telefonu, nazvati ameriku je za mene ko nazvati susjedu.
ostale ljude oko sebe volim, cijenim, ali realno ljudi oko mene se mjenjaju kako se mjenja moj zivot.
na faksu sam imala super frendove, koji kad je faks zavrsio su se lagano selili, vracali doma....... kroz godine gubi se kontakt, htjeli mi to ili ne.
na prvom poslu, bili smo *** stop svi skupa, jer je takav posao. nakon posla izlazili smo van, nedjeljom sretno radili, no kad smo se zasitili tog igranja poceli smo traziti novi posao i tako se vidjamo bar 1-2 puta godisnje i uzivamo.
kad sam postala majka, opet sam se nasla na novom polju, opet sam upoznala puno dragih ljudi i uzivam u druzenju s njima.
ja iskreno mislim da pravog prijatelja steknes negdje i cuvas ga ko malo vode na dlanu. bez obzira na tango ili djete kako je neko gore napisao. svi drugi koji dolaze kasnije mogu postati pravi prijatelj, ali ne treba se razocarati ako promjenom interesa se mijenja i krug ljudi s kojim se druzite. ja iskreno ne mislim da ti ljudi otkantali, vec jednostavno za njih zivot i dalje ide njihovim tokom, a za vas recimo majcinstvom se svijet skroz promijenio.
Evo ovo je baš čest slučaj, ali meni to nije čudno, nego totalno normalno.Najbolji su mi kumovi od Svena, dok oni nisu imali klinca staaaalno su visili kod nas, mi smo oboje isli kupat malca a oni bi sami sjedili u dnevnom. Znali su ostajat i do 11 navecer. A sad, kad su i sami roditelji, nazovu nas i kazu da dodemo na kavu ali samo do 7 navecer jer im klinac ide spavat
Kad dođe dijete, jednostavno si posložimo život kako nam najbolje odgovara. Ne može to biti kod svih isto, nismo isti.
A za prijateljicu se slažem sa spajalicom i ja imam jednu staru i najbolju.
Zaboravila sam dodati, vama koksy je očito odgovaralo da su kod vas do 11, jer bi uprotivnom nešto rekli.
Mi smo druge vrste, sve smo sprašili doma kad je mali spavao, jer smo i mi bili umorni.
Posljednje uređivanje od Anemona : 10.05.2011. at 08:25
Ne, ne, ne, ne....nikako nam nije ogdovaralo, probali smo onako na fin nacin dati im do znanja da smo umorni, da zelimo spavat, vrlo cesto je jedno od nas dvoje i otislo lec s malcem ali oni kao da nisu htjeli cut. A zbog mog osjetljivog odnosa s kumom i s obzirom da je s tom curom, s kojom je sad u braku, tek frisko zapoceo pa smo svi bili fini, nisam si mogla dopustit da kazem "daj odite doma!" Jesam kroz salu, nekoliko puta, al uzalud... Ali ih zato sad zezam zbog toga, nisam ostala duzna. Jedino im ne zelim vracat istom mjerom jer sad vise nema smisla...Zaboravila sam dodati, vama koksy je očito odgovaralo da su kod vas do 11, jer bi uprotivnom nešto rekli.
Mi smo druge vrste, sve smo sprašili doma kad je mali spavao, jer smo i mi bili umorni.
Meni je tak frendica, kada sam na finjaka rekla da je kasno i da bi trebali ići kući, i SVOJE i moju djecu strpala na spavanje.(čak je porazmiještala madrace po podu)
Nekim ljudima jednostavno ne možeš objasniti da se pokupe kući.
Ajme Cathy
Posljednje uređivanje od Smajlich : 10.05.2011. at 11:00
Da ne spominjem da su ostali do 1,30h ujutro.Ajme Cathy
Šta nije onda do jutra ostala, pa da i doručkujete skupa
Meni to nije samo nerazumijevanje, već pomanjkanje opće kulture. Pa niste na tulumu! Moj sveki je jednom tako rekao gostima (oko ponoći): "Ja i žena idemo leć, avi ugasite svjetlo kad pođete! "
A meni baš paše da mi frendovi ostanu što dulje, pogotovo nakon što djeca odu u krpe, napokon imamo vremena potpuno za sebe, tako da ih uvijek molim da pričekaju da sredimo djecu (a i zovem ih u goste kasno popodne/predvečer, možda bi mi ih bilo dosta da mi dođu još u vrijeme ručka)
Jedini je izuzetak ako je dijete bolesno, ali onda i tako i ne zoveš društvo. No dobro, ja i tako jako malo spavam
Dobra ideja.Šta nije onda do jutra ostala, pa da i doručkujete skupa
Meni to nije samo nerazumijevanje, već pomanjkanje opće kulture. Pa niste na tulumu! Moj sveki je jednom tako rekao gostima (oko ponoći): "Ja i žena idemo leć, avi ugasite svjetlo kad pođete! "
Ripcord, ja sam obično toliko krepana od cijelog dana, da jedva čekam leć i odmorit, dok se R. prvi put ne probudi...a napričam se s frendicama na kavi, jer ipak bolje funkcioniram u jedan popodne, nego po noći.
Posljednje uređivanje od Smajlich : 10.05.2011. at 11:24
Ma i meni je sad, kad Sven ima 3 i pol godine, i kad ode spavat spava do jutra. Al dok je beba, ono skroz maleno, pa se budi svakih sat vremena nemas mira nikako i stvarno ti ne treba da jos brines dal su gosti sretni i namireni u dnevnom dok ti nosas bebu po spavacoj. Ja sam o tom periodu pisala. Sad druzenja i dogovaramo kasnije navecer jer ionako prije 10 Sven ne zaspi, pa cim utone u san mi vadimo drustvene igre na stolA meni baš paše da mi frendovi ostanu što dulje, pogotovo nakon što djeca odu u krpe, napokon imamo vremena potpuno za sebe, tako da ih uvijek molim da pričekaju da sredimo djecu (a i zovem ih u goste kasno popodne/predvečer, možda bi mi ih bilo dosta da mi dođu još u vrijeme ručka)
Jedini je izuzetak ako je dijete bolesno, ali onda i tako i ne zoveš društvo. No dobro, ja i tako jako malo spavam
Ma dobro, napomenuh da ja stvarno malo spavam (insomnija i ja prijateljujemo evo već 16 godina), pa bez obzira koliko krepana bila, spavanje mi je posljednja opcija
A imam i sreće s djecom koja su dobra po noći i fino spavaju (već i ovaj od tri mjeseca super ćori), tako da nemam te probleme recimo dizanje svakih sat vremena. Dok su imali grčeve (i stariji i mlađi) tad je bio jedini izuzetak od višesatnog druženja. Btw, i ja bih rado visila na kavama preko dana, dok mm radi, ali većina prijatelja/ica mi tad radi (rade do 17-20h, kako tko), tako da ta opcija otpada
i meni sad ne smeta ako se gosti duže zadrže, ali ona sad spava cijelu noć i mogu si to priuštit iako ne mogu u krevet u 4, jer se ona budi u 7 i briga nju koliko sam ja spavala... ali ako netko ostane do 12 event. 1 ok... i to samo vikendom, preko tjedna sam ionako krepana i najkasnije u 11 već spavam... sad i jedva čekam da se ona oko 9 sati pokupi u krevet pa da se ja mogu malo i posvetit gostima a ne svaku drugu riječ prekidat jer moram odgovorit na tisuću njenih pitanja....
Kod nas suprotno..udaljili smo se od nekih ljudi koji su dobili djecu nakon nas. 3 su slučaja, odjednom je svima sve teško (naći vrijeme za druženje, stići na vrijeme), ništa ne stignu, mi smo njima daleko (iako je ista udaljenost od kuće od kuće u oba smjera
Jooj maša, znam i ja takve. Imam prijateljicu koja mi svaki put kad ju vidim objašnjava kako je mjoj teže s curicom od tri i po godine nego meni s mojom veselom trojkom od 9, godinu i pol i sedam mjeseci. Možeš mislit... Mislim da je sve u stavu. Ono ako se probudiš i čekaš probleme onda ih i stvaraš. Usput, ta mala od prijateljice je preslatka mala brbljavica, strašno bistra i puna energije. Po meni , veselje
Razmišljala sam da otvorim novu temu, da pišem na onoj "kad pukne dugogodišnje prijateljstvo", ali mislim da se mogu ugurati ovdje, pa pliz pomagajte. Frendice već skoro 30 god. (od 2. osnovne), cijeli život živimo jedna od druge na 10 minuta pješke, sad 10 minuta autom, sate i sate provodimo skupa, ali zadnje 2-3 godine možda par puta godišnje.
Jednostavno nešto ne valja. Nije mi svejedno, znam da je "razgovarajte, riješite to, ne vrijedi izgubiti takvu osobu“ dobar savjet, ali ja se ne mogu pomaknuti s mjesta. Istina je da smo cijeli život dosta različite po karaktretu, nekim afinitetima, ali to nas nije sprečavalo da 30 god. brbljamo satima, i uživo, i na telefon. Onda smo obje ušle u fazu odseljivanja od kuće, kredita, uređenja stana, gradnje kuće i sl. I ja sam rodila. A od tada, mislim da nisam pošteno s njom razgovarala niti jednom.
Ajd me vi pitajte je l ima tu nešto, ali ja nas odnos u protekle dvije i pol godine vidim i doživljavam samo ovako:
- Pa kako možeš tako samo dojiti po cijele dane, pa to nije normalno, pa što će mu biti ako mu daš jabuku s 5 mjeseci, kakve to veze ima, pa što onda ako urla u kolicima, pusti ga nek urla, nemoj ga nositi i gurati kolica; pusti ga nek urla u kinderbetu, zaspat će, tako su mog mm-a i što mu fali danas...
- Idem k njoj, vozim se 45 min okolo nakolo ne bi li čudovište napokon zaspalo u sjedalici, napokon se sparkiram u njezinom sjenovitom dvorištu, otvorim prozore i pokažem joj prstom „pst, spava“. Ona doleti do auta i viče „pa daj ga izvadi, ti nisi normalna, nek spava na bračnom krevetu“. Molim te ne viči, jedva je zaspao, krepana sam, pusti ga, neće mu ništa biti, vidim ga, čujem ga, nije mu vruće, neću ga staviti na krevet u udaljenoj sobi, da još ljosne, i ako ga samo pipnem odmah će se probuditi, nek ostane. „Ti nisi normalna, i tako si tvrdoglava, ja ti samo želim pomoći i pokazati kako ti griješiš, i kako je puno bolje za njega da ga odneseš u sobu.“ Nek ostane. „Dobro, ali nisi u pravu“.
- „Gdje ste, mm je na putu, cijeli dan sam slobodna, što radite, idete van?“. Idemo u park, bit ćemo tamo idućih 2 sata vremena, hoćeš doći, ali za 2 sata idemo na ručak i spavat. „Dobro, evo me“. Nakon sat vremena ju zovem i pitam di je. „Išla sam samo skočit na Žitnjak nešto pogledat u Lesninu“. Dolazi za 45 u kvart, zove pita di smo, mi već ispred zgrade, ja joj kažem da sad idemo doma i spavat, „ok dobro, idem ja onda u onaj dućan, čujemo se za drugi put“.
- Nedjelja popodne. „Što radiš?“. Kuham za sutra, i nešto ću smrznuti za ostatak tjedna. „Pa zašto ne kuhaš kad dođeš s posla?“. Dođem doma oko 19h i ne stignem tad kuhat, i pregladni smo i bla bla... „Ali kelj se skuha za 20 min“. Ne skuha se, i nemam vremena tad kuhat, mogu eventualno poslije 22h, ali... bla, bla, bla... „A zašto se tata ne igra s njim, da mu večeru, okupa ga i stavi spavati dok ti kuhaš kelj“. Radimo to sve skupa, ali svejedno ne stignem kuhati između 7 i 10. „Pa dobro ako ti tako kažeš, ali mislim da bi se mogla organizirati“...
- „Zašto tvoje dijete ne sjedi i ne jede mirno za stolom, ne igra se sam i sl. Moje nećakinje, koje sam vidjela za Uskrs, sjednu i same se igraju dok mi popijemo kavu.“
- „Doći ću sad kod tebe za par minuta“. Ajde dođi. „Ajme kako ti to prljavo suđe stoji po šporetu i sudoperu, pa to ti je 5 minuta za zguraš u mašinu. Kod moje sestrične je uvijek sve čisto, ne kužim kako ti ne stigneš. I Iva kaže da je kod njene susjede sve super, a isto ima malu kao i ti... pa samo ti kažem da vidiš da neke to mogu“.
- Nedavni susret. Trudna sam. „Znala sam, ne bi ti mene inače niti zvala na kavu“. Ja šutim i čekamo treću frendicu, ona me zagrli i kaže „Čestitam, super“.
Sori na pretjerivanju u detaljima, morala sam se istresti, ali ja se trudim (mislim da se trudim), ali dobivam samo „pametovanje, moraliziranje, ona zna bolje jer je jednom vidjela kod nekoga tko ima dijete i sl.“.
Ja jednostavno ne mogu. Svaki naš razgovor ili susret započne sa "što radiš / što ima". Ja kažem, onda ona meni kako bi ja to trebala i mogla drugačije i bolje, i onda ja više nemam volje za ništa, pa telefonski razgovor završi, a kava prođe bezveze...
Pliz, recite mi što ja tu ne vidim. To je stvarno dugo prijateljstvo, ali tako na ništa ne sliči u zadnje vrijeme... Nekad se tješim da će vidjeti kad dobije djecu, ali bojim se da neće – radi puno manje od mene (4-5 sati dnevno, 10 min od kuće), i mama i svekrva su joj u penziji i u blizini, i bojim se da će jednostavno imati drugačije uvjete od mene i neće imati prljavog suđa ili morati kuhati kelj u deset navečer. (na stranu „pusti ga da urla i daj mu špek s 3 mj.“... to sam naučila da se ne petljam drugima)
Evo, kopiraj ovo i pošalji joj na mail.
Dobra ideja. Poslala sam joj mail u vezi neke slične situacije prije godinu dana, ali nismo se bile baš skužile.
I sve je ostalo isto, uz postepeno još više udaljavanja.
Jednostavno bih htjela ili očekivala da dobijem neku podršku, ili možda suosjećanje u nekim situacijama. Ono, "razumijem te". Ili shvaćam što ti je važno, ali konstatno je to neko "ne radiš to i to dobro, ja mislim da trebaš ovako". Mislim, ne mora me žaliti, niti ja moram samo jadikovati, ali od prijatelja trebaš valjda podršku, razumijevanje, utjehu i sl.
Jednom smo se recimo baš "prepirale" oko mog prljavog suđa... pa ja velim da ta i ta koja ima čistiju kuću ima svekrvu u prizemlju i da joj možda ne čuva dijete stalno, ali puno znači i ako ti neko dođe makar na 30 minuta da ga gleda ili zabavlja, i da je drugačije ako si sam većinu dana. I da ista ta cura stavi dijete u hodalicu što je meni koma. I da i kad imam pol sata da mi nije pod nogama ili na rukama, onda jedem, ili mu skuham nešto jer mi je draže da jede to nego kupovinu kašicu, lino i sl.
Ja bih nekako očekivala da ti netko na to kaže "ok, tebi je važnije da ti dijete nije u hodalici i da mu skuhaš, nego da opereš nešto, kužim, to su tvoji prioriteti, a nečiji su drugačiji". A ne da ti netko kaže "ja sam želim reći da vidiš da ipak ima mama kojima je čisto".
Onda ja samo šiznem
kasno sam rodila djecu i mislim da sve moje prijateljice mogu se pohvaliti kakve sam im gluposti rekla, čak i savjetovala. ponekad mi to nabiju na nos i mislim da je to pravo prijateljstvo.
sramim se, naravno da se sramim svojih izjava a najviše se sramim što sam uspoređivala njihovu djecu (npr. erika spava sama, zašto ti uspavljuješ deu?).
zahvalna sam im što su mi povjerile svoju djecu na čuvanje i nikad nisu prigovarale ( čak i kad su djeca bila budna u ponoć, bojala po mojim leđima temperama, pojela veliku čokoladu sa mnom popla-pola i sl., ja sam jednostavn činila sve samo da ne zaplaču za roditeljima)
Moje frendice na svu sreću imaju frendice koje su manje organiziranije od mene pa onda ne slušam takve komentare ali vole pametovati sa maminim pričama tipa: mene je mama odvikla od pelena sa manje od godinu dana vrijeme ti je da i ti počneš, najbolje od kada počnu smostalno sjediti; mama me držala budnom do kasno i rano uvela krutu hranu pa sam rano počela spavati cijelu noć i slični savjeti... Nemaju razumijevanja za to da mi dijete ide spavati između pola osam i osam i da ja idem nedugo iza nje spavati jer jedino tako mogu preživjeti idući dan, pa se zasjednu kod mene dok ih ne potjeram doma
Offt- Bubilo: Čestitam na trudnoći!!!!
Ont-Čuvaj živce, nekad se ljudi jednostavno raziđu i nakon puno godina, takav je život. Druži se s onim tko ti odgovara i tko te puni pozitivnom energijom. Možda se jednom opet nađete na istom putu...
ja bi poludila da mi prijateljica kaže kako Iva ili Ana mogu to i to a ja ne mogu
ili kako njihovi nećaci sjede tu i tu a moje dijete ne
ili kako mali od Mare spava u 8 a moje ne
mislim da bi je otkantala bez po muke
no na sreću moje prijateljice bez djece su skroz neki drugi svijet i nikada se ne petljaju u ništa, ali moram priznati da i ja polomim noge da se ipak viđamo i održavamo odnos bez obzira na obaveze oko djece
ne ubijam ih pričama o tome koliko je L. sisala na lijevoj a koliko na desnoj, niti da ne kaka od kad jede kruškicu koju smo uveli s 5 mjeseci, blablabla...
možda je jednostavno došlo vrijeme da se više ne družite i da svaka krene svojim putem?
ili je to neka trenutna faza nekompatibilnosti, možda se opet sastanete u nekoj fazi života...
ne znam, ja ništa ne doživljavam kao apsolutno, neki odnosi jednostavno ne prežive
znam da nije lako pustiti prijateljstvo koje traje cijeli život ali ne vidim smisla u druženju koje tebe ubija u pojam...
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
