Neki dan sam ozbiljno razgovarala s mužem i pitala ga zar nije primjetio da sam iz rodilišta izašla kao potpuno druga osoba? Stalno govorim da ću izbrisati neke slike na izlazu iz bolnice, svi sretni, on me grli a ja napola okrenuta od njega, okrenute glave, smrknutog izraza lica. Stalno sam razmišljala kako bih se razvela. Kad je maloj bilo 2 mjeseca otišla sam kod bake na Pelješac, stalno je zvao da mu nedostajemo a ja ništa. Kad je došao po nas nisam do kuće skoro progovorila s njim (2 sata putovanja). Pukla me depresija ali prema MM-u, ne toliko prema bebi iako sam imala osjećaj da je ne volim dovoljno. Htjela sam savjet od svog doc-a opće prakse ali mislim da me prelako otpisao. Sada se osjećam puno bolje, počela sam raditi (bila sam potpuno financijski ovisna o MM-u) a MM je sa bebom pa ja dođem doma i "zanovijetam" kako je lako s malom bebom, gdje je ručak i zašto nije roba oprana ( u šali, nek vidi kako je). Mislim da je meni bio problem što sam bila zatvorena u kući cijeli dan, ovdje se nigdje ne može bez auta, ni u dućan, a sad sam počela voziti...Uglavnom su se neke stvari posložile, život mi izgleda puno ljepši! Drž te se cure, zajedno smo jače!