Da izbjegavanje ljudi mi je jako ostalo u sjecanju.

Sjecam se kad je Annabel imala mozda dva mjeseca i stavim je u kolica i idemo setati(ja sam se jos iz Canade tad preselila u Nizozemsku).
Ljudi hodaju oko mene a ja ko vanzemaljac.
Onda sjednem da popijem kavu i gledam te ljude i pitam se kako oni
su tako raspolozeni i setaju i sretni a ja mizerija teska.

Juce sam otvorila ladicu u spavacoj sobi jer sam nesto trazila i kad sam
otvorila ugledala sam neke stvari koje me vezu za rodjenje moga Noah
i za taj cjeli period.
Morala sam je odmah zatvoriti. Kao da je ladica bila puna tj prepuna
nekih crnih sjecanja ono preplasila me.


Da jos napisem koju pozitivu:

Ne pusim vise vec mjesecima. Napokon sam imala volju za zivotom sto je veliki korak.
Ok nisam bila neki pusac ali ipak.
Druzim se. Izlazim i samu sebe tjeram da izlazim.
Odmah se ujutro natjeram da se obucem.
Perem kosu malo cesce pa se bolje osjecam.
Svaki put se namackam kremama poslije tusiranja.
Nepijem vise tablete za spavanje.



Razlog zasto ovo pisem je jer imam osjecaj da cak i male stvari koje samo za sebe napravim igraju veliku ulogu.

Bice toga jos