Dugo sam razmišljala da li da svoje iskustvo podijelim s vama ili ne, jer me prilično sram svega što sam proživjela. S druge strane, to što se dogodilo meni moglo se desiti bilo kome, a moja priča možda pomogne nekome da izbjegne neugodno iskustvo.
Roko je rođen 08.10., porod je bio prilično težak – nakon 8 sati provedenih u boxu i mog neotvaranja, odlučili su da rodim carskim. Sve je bilo super dok su epiduralna, morfij i sve ostalo što sam dobila djelovali, ali oporavak je bio koma.
Dosta sam čitala o postporođajnoj depresiji i mislila da se to događa nekome drugome. A desila se meni, i to u vjerojatno najgorem obliku. Vjerovala sam da mogu sve sama – biti majka, supruga, dojiti, prematati bebu, kuhati, peglati, spremati i tu i tamo odraditi koji poslić (radim kod kuće, pa mi je posao zapravo doma). Moja i suprugova mama su mi željele doći pomoći ali sam to kategorički odbijala jer nisam mogla podnijeti „dobronamjerne savjete“ o bebi i to ne ide ovako nego onako, ovo nije dobro itd. Tu je,vjerujem, bila velika pogreška. Izdržala sam punih mjesec dana. Sve sam radila sama, mama bi došla tu i tamo, opeglala veš, skuhala ručak, a ja sam i dalje odbijala da ostane kod nas. S obzirom da sam smatrala da ja najbolje znam što Roku kada treba, podsvjesno sam odbijala i pomoć muža. Rezultat – on je spavao u dnevnoj sobi i nije ništa radio oko Roka, osim komentirao kako je pravi anđeo. Mlijeka sam imala previše, pa se Roko uredno prežderavao i povraćao (a onda opet), a ja sam izdajala cca 700 ml dnevno (?!). Dan mi se sveo na dojenje i izdajanje, prematanje i konstantnu brigu oko djeteta. Čim bi zaplakao,ja sam tražila uzrok. Odjednom sam se našla u situaciji da od 50 tetra pelena nemam niti jednu čistu, Roko plače a ja mu ne znam pomoći, muž pita gdje je ručak i zašto nisam pospremila stan… Kaos. Onda mastitis – prvo jedne, a onda druge dojke, temperatura i trebam samo pola sata spavanja – moj muž mi donese Roka nakon 5 min s pričom da je gladan i da on nema cicu da ga nahrani. Svađe su bile svakodnevne. Ja sam proživljavala kaos, a on je uredno svakome tko bi nazvao i pitao kako je Roko odgovorio kako je sve super, da je on jako dobar i da s njim uopće nema posla, da spavamo cijelu noć (da,on da, a ja sam dojila svakih sat i pol).
Onda su mi se počele pričinjavati stvari. Mislila sam da Roko ne jede dovoljno i vidjela svojim očima kako mršavi. Počeli su paranoični strahovi – bojala sam se da ne umre, mislila sam da ću ja umrijet, nisam vidjela izlaz. Onda je on počeo povraćati, kakao je odmah čim bi pojeo moje mlijeko, kao da je sve prolazilo kroz njega. Završili smo u zaraznoj, jer sam ja digla paniku da moje mlijeko ne valja i da on ne jede ništa, da sve prolazi kroz njega i da će umrijet. Tamo su zaključili daje s njim sve u redu (hvala Bogu), ali sa mnom baš i nije.
Počela sam imati napadaje, tresla sam se, nisam znala gdje sam, koji je dan, koliko sati i samo sam govorila da će on umrijeti a da i ja umirem. Poslali su me na razgovor u Vrapče (ludnicu) , ali sam tamo dosta stvari izostavila jer sam se bojala da me ne ostave tamo. Drugi dan kada su napadaji bili svakih 10-ak minuta i kada sam se počela bojati da ne učinim nešto nažao Roku, tražila sam sama da me odvedu u Vrapče da se izliječim što prije kako bi se mogla brinuti o njemu. Primljena sam s dijagnozom teške posporođajne depresije s psihotičnim napadajima. Prvih nekoliko dana se uopće ne sjećam. Uglavnom, provela sam tamo 7 dana. Totalno izgubljena u vremenu i prostoru, nisam znala da li je jutro ili večer, nisam znala što se od mene očekuje, kako se moram ponašati da izađem od tamo, a sama sam sebe ulovila da odsutno hodam lijevo-desno po hodniku. Nekada sam bila totalno odsutna, nekada hiperaktivna, nekada totalno depresivna. Izvlačile su me posjete supruga koji je dolazio više puta dnevno i moje i njegove obitelji. Oni su mi bili jedina veza s vanjskim svijetom. Kada god su mi pričali o Roku, suze bi same tekle. O njemu su se brinuli suprugovi starci koji su se preselili k nama. Sada sam im beskrajno zahvalna na tome. Koliko god su mi se i dalje pričinjavali ljudi, ponavljale jedno te iste situacije, i koliko god je bilo nezdrav boravak s ostalim ljudima koji su bili tamo iz sasvim drugih razloga, bila sam dovoljno svjesna da moram što prije izaći od tamo. Jer znala sam ako ostanem tamo da ću tek onda poludit.
Kod kuće je u početku bio kaos jer su mi se neke stvari totalno izbrisale iz pamćenja, imala sam dojam da me Roko uopće ne poznaje i bila sam totalno izgubljena. Terapija je ubrzo napravila svoje i sve se polako vračćalo u normalu. Danas je sve kao da nikad nije ništa bilo. I dalje pijem antidepresive i antipsihotike, odlazim jednom mjesečno na razgovor i polako mi smanjuju lijekove. Kažu da pijem minimalnu dozu.
Na neki način razmišljam,možda se to i trebalo desiti. Odnos sa suprugom je sad odličan, počeli smo više cijeniti jedan drugoga, dijelimo sve poslove, zajedno se brinemo o Roku koji je prekrasna, zadovoljna i uvijek nasmijana beba. I svaki puta kada ga pogledam, sve mi prođe kroz glavu i zahvaljujem Bogu što je sve to iza mene i uživam u svakom njegovom pogledu i smiješku.