Citiraj corny prvotno napisa Vidi poruku
Cure, mene isto muči ovo iz Vaših postova.... Cura ima 8 godina, 1.je razred. Usporena je do ludila.... Apsolutno zadnja u svemu, bilo da je jelo, sport ili bilo što... i to ju niti najmanje ne smeta. Upisali smo je i na sport koji je željela, i tamo je zadnja. To me tako frustrira da ću poludjeti. Zadaću evo piše 3 sata.... a o nekom učenju da i ne govorim, to i ne stigne.... ima li tu pomoći, kako je "ubrzati" i jesmo li osuđeni na "sporicu"?
Eh, prvo da te malo utješim - moje usporeno dijete (stariji sin) sada je osmaš, prosjek 5,0, odličan matematičar, odlično organiziran, samostalan i odgovoran. I završava osnovnu glazbenu ove godine.

ALIIIII.... u početnim razredima osnovne škole vječito je bio među zadnjima. Znali smo to jer on je imao zakašnjeli razvoj govora, usporeni razvoj fine motorike i tak, da sad ne nabrajam - borili smo se s gomilom sitnih smetnji s kojima se trebalo pozabaviti.

Daklem - što smo činili (evo špajskarte, pa vidi da li nešto od toga može biti primjenjivo i za tvoje dijete). Napomena: moj sin nije imao dijagnosticiran ADHD ni ADD, on je imao samo vrlo kratak interval pažnje i dobili smo od logopeda u Suvagu upute što s tim treba raditi, ali to je bilo u predškolskoj dobi pa smo imali dosta vremena raditi na tome.

Kad imamo takvo dijete, treba sebi i djetetu nekako pomoći da sve funkcionira. Mi smo imali prave "strategije preživljavanja":
- dnevna rutina bila je prilično čvrsta (uvijek u isto vrijeme obroci, spavanje, igra, šetnja... ). Mislim da smo okolini jako išli na živce inzistiranjem na tome, ali nama je pomoglo.
- pazili smo na prehranu (što manje šećera i konzervansa, što više zdravih namirnica...) Možda sam mogla pitati i nutricionista, ali funkcioniralo je i bez toga. I danas je tako, iako smo s vremenom "olabavili", ali evo primjera kako su klinci kondicionirani u glavi: mlađi je nedavno rekao da će dobiti šećernu bolest ako pojedemo sve što je u špajzi (za Uskrs su dobili gomilu čokoladnih jaja i zečeva)

Pisanje zadaće - mi smo imali sreće da su naša djeca uvijek bila u jutarnjoj smjeni, pa sam bila doma dok su pisali zadaću. Izgledalo je ovako:
- nakon škole ručak i odmor, ali ne predugo
- nakon toga, pregledavanje zadaća da vidimo što sve treba (malo djece to zna spontano, većinu treba naučiti): Moj stariji je imao odličnu učiteljicu koja je nama na roditeljskom rekla što i kako:

Uzme se nešto lagano za uvod, da se dijete "zagrije", a ako nema - šiljimo olovke, uklanjamo stvari sa stola i pripremamo se psihički za zadaću i razgovaramo o tome što je bilo u školi. Nakon toga slijedi matematika ili hrvatski (zahtjevna zadaća). Nakon toga po potrebi odmor. Nakon toga priroda i slično-zadaće za koje treba pročitati udžbenik da bi se mogla riješiti radna bilježnica. Obično je zadnji bio strani jezik.

Ovo treba pripasati rasporedu, ali bit stvari je da dijete shvati da NEMA igranja ni televizije dok se zadaća ne riješi. Odmor nakon ručka može biti uz slikovnice, ali nikakvu elektroniku koja razara koncentraciju. Tako je bilo kod moje djece - svaki će roditelj znati što je to. Moj mlađi sin ima ružnu naviku držanja igračaka na stolu (jer sad su već veliki, pišu zadaće samostalno i dok mene nema u blizini) i vidjela sam da ga to zna gadno usporiti. Jednostavno mu odvlači misli. Sto puta sam mu morala reći "makni igračke, prvo zadaća pa tek onda igranje". Imali smo strategiju da se može poigrati (pomaziti plišane igračke, rastegnuti se, popiti vode) tek nakon što završi svaki predmet.

Eh, da - prije zadaće treba obaviti pijenje vode, wc i sve ostalo (presvlačenje po potrebi), da što manje radnji odvlači pažnju. Moj stariji voli tišinu, a mlađi voli glazbu ali mu to ne dam dok piše matematiku jer mu produljuje vrijeme pisanja zadaće i povećava faktor greške. Može slušati muziku dok radi prezentacije ili tako nešto, ali uz matematiku bolje se pritjerati raditi bez ikakvih ometanja, a to treba naučiti. On je kao mali imao elemente disleksije i isto smo se nagnjavili dok nismo našli odgovarajuće metode koje pašu baš njemu. Treba mu više vremena za učenje nego starijem bratu, ali neusporedivo manje vremena za vježbanje instrumenta treba mu neusporedivo manje. Sastavci i druge kreativne stvari idu mu bolje, kao i strani jezici.

* * *
Sve u svemu, to je gnjavaža, ali navikavanje djeteta na sustavni rad (u skladu s njegovim potrebama i karakterom) dugoročno se i te kako isplati.

Neke stvari se daju popeglati, ali često i karakter djeteta ima veliki utjecaj. Moj stariji je savjestan i odgovoran, a mlađi naginje na stranu "lako ćemo i stignemo" pa njega povremeno vikendom uhvatim da ne ispunjava radne bilježnice kad treba. U takvom slučaju dogodi mu se vikend roditeljskog terorizma, kad mora popuniti sve zaostatke, pa ne stigne s dečkima van. Pustim ja njega, ali ipak tu i tamo nadzirem. Sad je to već dosta bolje, ali trebale su doslovce godine uvježbavanja da bi se podigla razina učinkovitosti. Teško mu je uz starijeg brata kojem sve to gradivo ide lako, ali odnos prema radu je bitan i tu smo ih od prvog školskog dana doslovce dresirali da rade kako treba. Uostalom, kad se sjetim sebe - i moj tata odradio je to za mene u nižim razredima osnovne.

Sretno i tebi!

Ako misliš da trebaš pomoć (meni su Suvagovi logopedi bili neprocjenjivi), potraži je. Stručna služba u školi često može pomoći, učitelja nipošto ne treba preskočiti, a po potrebi ideš i dalje. Iako većina klinaca prolazi taj period navikavanja na rad i odustajanja od vrtićkog pristupa, pa vjerojatno nema razloga za bilo kakvu dijagnostiku.