ja sam skuzila neki princip koji mi zasad funkcionira, a to je kombinacija upornosti i ignoriranja. prije nego sto reagiram procijenim od kolike je vaznosti to sto hoce, pa ako nije vazno (tu mislim na zivotnu vaznost ), pustim ju da se ljuti i kaj ja znam. u slucaju majice bi rekla da me bas briga sta ce obuci ali da zelim da krenemo za 5 minuta, makar gola. kod nas funkcionira. ne bi joj vise isla previse popustati jer to dovede samo do jos veceg tantruma. u jednom trenutku krenem ignorirat a svoje zivce stavim u hibernaciju. uglavnom se smiri. naravno, problem nastaje kad sam ja nervozna a ona je tantrumasta. eee, tu treba vec imati samokontrolu, nekad mi dode da ju ispalim na mars.

ono sto sam jos primjetila je da u takvim situacijama razgovor (ili pokusaj istog) bude potpuno suvisan i kontraproduktivan, i daje priliku za razmahivanje tantruma. znaci kad je ona ljuta, ja sutim, odgovaram ako me pita ali to je to. razgovor ostavljam za razdoblje bolje volje.

kad bi me duze vrijeme udarala zaprijetila bi joj da cu vratiti (to radim sa starijim), i spremna sam to i napraviti ako ne prestane. uglavnom prestane prije nego vratim