eh kako li onako iskreno arlauknem od smijeha uvijek kad mi netko kaže kako su curice mirnije i kako je s njima lakše

inače, u samom pristupu, dijete smatram čovjekom sa manama i vrlinama jednako kao i sebe samu, nikakvim čudom, anđelom ili nekom sličnom apstraktnom pojavom. i nikakvo popuštanje ne dolazi u obzir, jedino moja dosljednost i drži stvari pod kontrolom. čim popustim makar s nekom sitnicom, stvari se pogoršaju. srećom, izvukoh pouku iz takvih grešaka. *nazi mother*