Citiraj flopica prvotno napisa Vidi poruku
pa evo, ja sam rješavala te situacije na način da sam svaki put, baš svaki kad je krenula dirati i lupati po ekranu i glasom i mimikom i rukamai svim i svačim

pokazala da se to n e d i r a !
al priznajem, nakon 3. dana sam malko povisila ton...
i više ga fakat nije nikad dirala.

al to sam ja, meni je nepojmljivo da 166 miliona puta ponavljam isto i da me se ne posluša ilitiga da me se ignorira.
Na ovo ću se samo nasmijati.
I meni je svašta nepojmljivo, ali.
Dijete mi više nije mala beba, uskoro će 4 godine. Itekako zna što smije, a što ne.
Npr. več je prošle godine znao i savladao da se po vrtu ide samo po stazicama, poslušan je, nije neka štetočina, pa evo jučer mu je bilo baš zabavno pretrčati preko krastavaca.
I? Što sad učiniti? Bome sam poviknula vrlo glasno - ovaj put mu je bilo jako smiješno,...
Bome sam ga i maknula s gredice - i ovo mu je bilo jako smiješno,...
Održala sam mu i "predavanje" - nije ga se dojmilo.

Pozitivno je što nije ponovio incident, dalje je bio normalno poslušan kao i do tad, ali poanta moje priče je da je ispitivanje granica i postavljanje granica proces s velikim oscilacijama, s velikim usponima i padovima i jako ovisi o umoru mame, djeteta, o psihićkom i fizičkom stanju oboje sudionika,...

Ponekad jasno postavljaš granicu i držiš je se kao pijan plota, a ponekad samo nastojiš preživjeti dan doma, ne u instituciji.