uporna i tvrdoglava preko svake mjere

[dutka_lutka]

Imamo i lijepih članaka:

Izljevi bijesa (tantrumi)
http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...=156&Show=1981

Rasprava o udaranju (ne radi se baš o udaranju, nego o sustavu odgoja):
http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...=157&Show=1189

Možda će vam pomoći sljedeći prijedlozi učinkovitih, dobi prilagođenih metoda discipliniranja.

Bebe (0-15 mj.)


Bebe na mnoge situacije reagiraju impulzivno, bez stvarnog razumijevanja svoje okoline i svojih mogućnosti. U djece koja još uvijek ne razumiju potpuno koncept posljedice i opasnosti, udaranje će uzrokovati samo strah i tjeskobu.

1. Gdje se dijete dovodi u opasnost, maknite dječju ruku, umjesto da je udarite.
2. Kad dijete drži nešto što ne želite da dira, dogovorite zamjenu za igračku, umjesto da djetetu otmete predmet iz ruke. Ukoliko nešto želite oduzeti "na silu", dijete će još čvršće držati opasan predmet.
3. Prilagodite životni prostor djetetu tako da u dosegu djeteta ne bude opasnih i lomljivih predmeta.
4. Napustite na trenutak prostoriju, ukoliko osjećate navalu bijesa. Uvjerite se prije toga da je dijete u sigurnom okruženju.

Gegavci i novopečeni samostalci (15-24 mj.)


Discipliniranje djece u ovoj dobi zahtijeva ogromnu količinu vremena, energije i strpljenja zato je vrlo važno pronaći učinkovite i primjerene tehnike. primjerice, zabraniti djetetu igranje opasnim predmetima, kao što je npr. štednjak, uopće neće biti učinkovito, jer dijete još uvijek ne razumije posljedice. Batine svakako neće pomoći djetetu da razumije posljedice igranja opasnim predmetom. Umjesto toga, dijete iz udaranja može izvući poruku "Ja sam loša osoba." umjesto "Učinio sam nešto loše.". Metode discipliniranja morate koristiti dosljedno, inače vas dijete neće shvaćati ozbiljno.

1. Uvjerite se da je djetetova okolina sigurna, uklanjajući sve opasne predmete iz dječjeg dosega. Za ovu je dječju dob prirodna naklonost istraživanju okruženja. Dijete ove dobi uvijek nadgledajte, nerealistično je očekivati od djeteta koje je utvrđivanjem vještine hodanja steklo novu vrstu samostalnosti, da se bezopasno igra više od nekoliko minuta bez nadzora odrasle osobe.
2. Izbjegavajte direktne sukobe s djetetom koji će dovesti jedino do ljutnje i frustracije i vas i djeteta. Umjesto direktnog suprotstavljanja, planirajte preusmjeravanje pažnje na novu aktivnost ili predmet. Mnoge problematične situacije mogu se ublažiti smiješnim ili neočekivanim "upadom" roditelja, npr. škakljanjem blago uznemirenog djeteta.
3. Koristite svoju veličinu i snagu da prekinete problematičnu situaciju. Jednostavno podignite dijete iz kade rashlađene vode ili dijete koje ne želi hodati po cesti.
4. Ukoliko krenete udariti dijete, preusmjerite pokret na vlastito tijelo ili stol. Zvuk udarca prekinut će neželjeno ponašanje bez nepotrebnog udaranja djeteta.

Vrtićarci i starija djeca (24 mj.-*)

1. Kad osjetite navalu ljutnje na svoju djecu, glasno pljesnite rukama. Iznenadni zvuk prekinut će neželjeno ponašanje.
2. Ako dijete odbija slušati vas, spustite se na njegovu razinu (čučnite, kleknite), obujmite ga čvrsto rukama (tako da ne može izbjeći gledanje u vas) i smireno ponovite.
3. Budući da udaranje ne spada u reakcije u racionalnim i smirenim situacijama, vrlo je važno da naučite kontrolirati vlastitu ljutnju i bijes kako bi spriječili pojavljivanje situacija "gubitka kontrole". Udaljite se, udarite po jastuku, nazovite prijatelja ili napišite poruku. Kad se smirite, impuls da udarite dijete sigurno će biti umanjen.
4. Ukoliko osjećate kako trebate kazniti dijete zbog određenog ponašanja, pobrinite se da kazna bude logički povezana za incident – time omogućavate djetetu učenje iz neželjenog ponašanja. Npr. ukoliko se dijete odveze biciklom do ulice u kojoj ne smije voziti bicikl, oduzmite mu bicikl na određeno vrijeme. Ovakva kazna uči dijete da određene ceste mogu biti opasne, da ste zabrinuti za djetetovu sigurnost i da ćete nametati sigurnosna pravila koliko god bude potrebno. Oduzimanje privilegije gledanja TV-a, uskraćivanje deserta ili udaranje, neće dijete poučiti sigurnosti u vožnji bicikla.
5. Uvedite na ispravan način korištenje metode isključivanja. Isključivanje kao metoda kažnjavanja, vrlo je kontroverzno, ali dok se koristi kao vrijeme koj esluži djetetu i roditelju za povrat kontrole nad emocijama i ponašanjem, može biti vrlo učinkovit u zaustavljanju ciklusa neželjenog ponašanja.

Prijedlozi primjenjivi u svakoj dobi

1. Podržavajte dobro ponašanje. Zagrljaji i pohvale vrlo su učinkoviti.
2. Koristite prevenciju. Učinkovita disciplina podrazumijeva najavu jasnih i jednostavnih obiteljskih pravila (što ih je manje, to bolje) u vrijeme kad su djeca mirna i slušaju.
3. Probajte razumjeti osjećaje iza djetetovih postupaka. Stariju djecu pitajte zašto su ljuta. Ukoliko maleno dijete plače, upitajte sebe što bi moglo biti uzrok nezadovoljstvu – želi li dijete biti nošeno, ima li mokru pelenu, je li gladno i sl.
4. Budite otvoreni i razgovarajte s djetetom, obavijestite dijete o odluci da promijenite svoje reakcije. Ukoliko ste u prošlosti udarali dijete i odlučili ste prestati s takvim ponašanjem, razgovarajte s djetetom o toj odluci. Lekcija proizašla iz tog razgovora, može biti poučna cijeloj obitelji.

[pomikaki]

Ukoliko osjećate kako trebate kazniti dijete zbog određenog ponašanja, pobrinite se da kazna bude logički povezana za incident – time omogućavate djetetu učenje iz neželjenog ponašanja. Npr. ukoliko se dijete odveze biciklom do ulice u kojoj ne smije voziti bicikl, oduzmite mu bicikl na određeno vrijeme. Ovakva kazna uči dijete da određene ceste mogu biti opasne, da ste zabrinuti za djetetovu sigurnost i da ćete nametati sigurnosna pravila koliko god bude potrebno. Oduzimanje privilegije gledanja TV-a, uskraćivanje deserta ili udaranje, neće dijete poučiti sigurnosti u vožnji bicikla.

Ovo me podsjeća na jednu drugu temu

[dutka_lutka]

npr. moja ne smije kopati po vazama s cvijećem. prvih nekoliko puta sam joj lijepo objasnila.

Radi li se ovdje o teglama s cvijećem? Ako da, ja bih ih maknula na visoke komode / police, ili čak i iz kuće, dok je ta faza ne prođe.

onda sam podigla glas. onda sam još podigla glas.

Ovo se ne preporučuje, jer... ode glas. Dokle možemo pojačavati intenzitet? Osim toga, tada je za očekivati da dijete počne vikati na nas, jer imitira naše ponašanje. Ja si to ne bih baš priuštila.

onda sam zaprijetila da ako još jednom počne kopat po cvijeću otići će u kaznu. onda je otšla u kaznu, i vrištala i plakala i molila me da joj oprostim i da to više nikad neće raditi. onda se vratila iz kazne (nakon skoro pola sata, ne mislim da je bila malo u kazni, dapače)

Time-out ti je toliko minuta koliko dijete ima godina. I to samo za najteže prekršaje, npr. udaranje roditelja.

i nakon 5 minuta opet je kopala po cvijeću.

Ovo me ne čudi. Dijete je znatiželjno. Preporučuje se uvijek usmjeriti dijete u neku aktivnost. Djeca kojoj je dosadno češće se nepoželjno ponašaju.

i onda je opet bila u kazni.

Ustanovilo se da kazna čak fiksira nepoželjno ponašanje.

pa taj dan više nije kopala. ali rekla sam joj da ako bude ponovo kopala ne samo da će ići u kaznu nego ću joj oduzeti najdražu igračku.idući dan je opet kopala, poludila sam, i rekla sam joj da joj sad oduzimam najdražu igračku a ona je lijepo otišla do ladice, izvukla vrećicu, uzela svoju najdražu igračku, stavila u vrećicu i rekla: evo ti, uzmi.

Očigledno joj nije najdraža igračka ta koja je proglašena takvom, nego zemlja i cvijeće.
Da li se ti često baviš cvijećem, ili možda baka? Djeca imitiraju nas. I moja (4.5 god.) radi sve što i ja: "Ja želim biti kao mama." Sreća što se ne šminkam.
Pa ako joj je toliko stalo do toga, može li se ona, uz tebe ili nekoga, malo baviti cvijećem, zalijevati i tak? Nije više beba.

Važno je da ne uđete u igru moći, jer onda slijedi stalno natezanje: "Hoću!" "Nećeš"...

[dutka_lutka]

pomikaki, što se tiče druge teme, onima koji su običavali tući dijete, i općenito primjenjivati silu, teško je preporučiti odgoj putem prirodnih i logičnih posljedica, jer su navikli na instant-rješenja. A i ponašanje djeteta opisano u uvodnom postu na toj temi po mojoj procjeni zahtijevalo je nešto čvršću reakciju, za početak. U svrhu discipliniranja smije se koristiti oduzimanje privilegija.

[vertex]

puntice, ako toliko kazni ne donosi nikakav pomak, onda kazne nisu rješenje. Samo vam zagađuju odnos. Bolje da kopa zemlju bez kazni, nego da s hrpom kazni i dalje kopa. Meni je odustajanje od kazni više puta donijelo bolja rješenja i bolje odnose. Ne bih ti znala napisat recept, doduše, pola zaboravim kad prođe, pamtim uglavnom samo osnovne ideje.

[Bubica]

slažem se s vertex, i meni se cini malo previse kazni...i prestrogih.

Ne znam da li pri kopanju po teglama unisti cvijet, ako ne, uz "prodiku" svaki puta bih inzistirala da pospremi nered koji je ucinila. Ukoliko to uopce ne pali (moja je bila u fazi da je prolijevala bas zato da bi imala priliku cistiti), sklonila bih cvijece ili bih joj poklonila jedan pa nek se s njime bavi...

[rehab]

kad kažeš, rehab, da se to neće tolerirati - na što konkretno misliš? Ako ga nećeš tolerirati - što ćeš napraviti?

Ja nemam problema s postavljanjem granica, ali bogme moja nema nikakvog problema s kršenjem istih? Koliko god ja uporno ponavljam svoju pricu toliko ona uporno lupa po svome. I, sto uciniti, a dijete nema niti tri godine? Ja mislim da mogu samo uporno ponavljati npr. da se ekran od televizora ne dira (da ga mogu premjestiti iz njezinog dosega, premjestila bih ga, ali nemam kamo) i odmicati ju, ne pada mi na pamet nesto ozbiljnije ju kažnjavati zbog takvog ponašanja.

Ja isto tako. I koliko god ono puta posegnulo za zabranjenim stvarima, uporno ga vraćam, ako treba i 100 puta dnevno. I mogu reći za svaku stvar kod koje sam bila dosljedna i uporna, neželjeno ponašanje je nestalo. Kod svake stvari gdje sam nekada popustila jer nisam imala volje za natezanja, on je i dalje uporno ponavlja. Da, određivanje jasnih granica je naporno, ali daje rezultate.
Meni se čini da malena od Puntice i nije tako mala da joj se neke stvari ne bi mogle objasniti. Ako malena, bez obzira na kazne i zabrane ponavlja ono što joj je zabranjeno ne obazirući se na posljedice, ja bih pomislila da je riječ ili o dosadi, ili o privlačenju pažnje, i počela bih raditi na tim problemima.

[spajalica]

ja nemam savijet kako to sprijeciti. rjesavam na mjestu kako mi se cini najbolje za taj trenutak.
ono sto mene muci i sto mi je grozno, je da ako moji klinci nesto rade sto ne smiju i onda ih ja posaljem da odu u svoju sobu u kaznu, BC odlazi bez pogovora, a ona ostaje. kao da se to nje ne tice i nastavi raditi to sto radi. ako njoj popusti u smislu ok, ako prestanes onda cemo napravititi to i to, ako joj skrenem paznju, sta napraviti s njim. pa nije ni on lud da me slusa ubuduce.
e tu su moji najveci probelmi.

kako to rjesiti. jer ako on poslusa, onad bi valjda on trebao biti nagradjen nekom diplomacijom i sl., a ne ona kojoj nije ni u peti da se pokrene.

[Marna]

Podržavam apsolutno:

U svrhu discipliniranja smije se koristiti oduzimanje privilegija.

Ok, ponekad sam umorna, nervozna, pa zapjevam operno(vičem povišenim tonom), bude i sankcija.
To isprobavanje i pomicanje granica iscrpljuje, pa nije čudno kad se situacija užari.

[flopica]

nemam sad puno vremena za pisati
al ja bih recimo kupila dvije- tri male teglice, skupa s njom zasadila neki cvjetak i predstavila joj to kao nešto samo njeno,
nešto o čemu se samo ona može brinuti, tako da kopa i zalijeva ak će cijeli dan...

čak bi i makla to nesretno cvijeće dok fakat malo cura ne sazrije
isprobala bi puno toga , nemam ja nekog univerzalnog recepta kao uostalom ni većina, djelujem prema inspiraciji

[pomikaki]

pomikaki, što se tiče druge teme, onima koji su običavali tući dijete, i općenito primjenjivati silu, teško je preporučiti odgoj putem prirodnih i logičnih posljedica, jer su navikli na instant-rješenja. A i ponašanje djeteta opisano u uvodnom postu na toj temi po mojoj procjeni zahtijevalo je nešto čvršću reakciju, za početak. U svrhu discipliniranja smije se koristiti oduzimanje privilegija.

nije to ta tema na koju sam mislila.

Inače mi se sviđaju savjeti koje si dala puntici, ovisi o djetetu koliko će biti primjenjivi, ali svakako vrijedi pokušati. Kao i flopicin savjet o tome da joj se da njezino cvijeće. Moja curka također jako uživa u vrtlarenju.

[puntica]

opet me ne kužite

cvijeće je samo jedan primjer, ima ih milijun. ne mogu iz kuće maknuti SVE stvari koje ona povremeno baš hoće

i što se kazne tiče, i to je samo primjer, primjer onoga što sam pokušala.

ma zapravo nema šta nisam pokušala. sve što ste napisale SVE SAM PROBALA, ali ništa ne funkcionira. kad ona nešto hoće, ne možeš je spriječiti nikako, a bome ni natjerati da napravi nešto što ne želi

npr. neće spavati po danu, od kad je imala godinu dana (a trebalo joj je jer je već u 5 popodne bila koma a nije htjela zaspati do 9). nema teorije da spava. dok sam se još nadala da će spavati, znala sam leći s njom i zaspati, i probudit se nakon tipa pola sata i skužit nju kako se lijepo mirno igra pored mene, ali NE spava.
kad je krenula u jaslice tete su rekle da niš ne brinem, da se djeca lako prilgode i da kad budu svi spavali spavat će i ona. ja sva sretna.
nakon 2 tjedna su tete rekle da još nije spavala, ali da će je s vremenom slomiti i da će pokleknuti
nisu uspjele ni one. na kraju su, nakon 2 mjeseca muke, odustale, i sad keksićka jedina ne mora spavati u jaslicama, dok drugi spavaju ona ode u mali separe (tete su joj napravile) i tamo se igra dok se prva djeca ne probude
isto tako je bilo sa stavljanjem podbradnjaka. nema šanse. isto u vrtiću svi imaju osim nje. i tko hrpu stvari, uvijek se, sa svima izbori za ono što hoće i protiv onoga što neće. nisam naišla još na nikoga koji je može omesti u njenim naumima, ni na jedan način. a konzultirala sam se sa ljudima raznih struka, nema koga nisam pitala. pročitala sam hrpu knjiga. nigdje nisam našla savjet koji bi bio primjenjiv na nju

svi koje sam pitala rekli su da se rijetko kad susreću s tako upornim djetetom, i da je najgore od svega što je jako pametna, i da je to ubojita kombinacija: pametna a uporna, zna što želi i zna bar milijun načina kako da do toga dođe

nedavno sam bila kod psihologice s njom, odnosno, prije sam išla bez nje na razgovor a onda s njom. ona mi je dala milijun savjeta. nakon što sam dovela dijete više mi nije imala niti jedan savjet za dati. rekla je da samo moram biti strpljiva, da moram ponavljat što se smije a što ne smije, da moram biti spremna na kompromise itd. i da se moram nadati da će s vremenom, kad bude malo razumnija, stvari biti lakše
s druge strane, rekla mi je i da je dijete jako sigurno u sebe i puno samopouzdanja, i samostalno, i da misli da s njom radimo dobar posao. to je, kao utješno

na ovom forumu sam 3 godine, sve zajedno sam započela možda max 6-7 topika. ovo me baš muči pa sam se odlučila pisati o tome. nadala sam se da će se javiti mame sa sličnim iskustvima, sa ful upornom djecom, koju ne možeš zainteresirati za ništa ako su baš naumili nešto napraviti...i da će mi reći nešto što je kod njih upalilo

ali sad baš i nemam više nade u to

[ina33]

Meni se moja čini slično uporna, a u identičnoj su dobi, samo kod moje nije dobno pitanje, nego karakterno, ali i dob igra neku rolu. Mogu ti samo zagrljaj poslat, mislim, rješenja za poslati ti nemam. Ono, nemoj mislit da si jedina, jedino ti to mogu poručiti. Nema druge nego strpljenje i upornost, i oko nečega ipak kompromisi.. ili skretanja pažnje jer... ona voli "izazove" tog tipa, a tipa 5 baš no-no stvari oko kojih ćeš istjeravat mak na konac pa makar se srušio svijet. Koji put se osjećam kao iz nekog filma od C. Estwooda... u revolveraškom dvoboju, pa ko će prvi popustit. Koji put me baš milošte ulovi na taj njen "Annie četri pištolja karakter", ali zna bit i princezasta i mazna.

[vertex]

Evo sad ispada da sam te samo čekala da se javiš, ali slučajno sam sad pogledala forum .
Pa ja sam te otprilike tako i shvatila. Zato sam ti i napisala da ne kažnjavaš, kad nema koristi. Naravno da je cvijeće samo primjer.
Tvoja curica je mala, pa si vjerojatno propustila neke rasprave na temu takve ili slične djece koje smo vodili i baš su bile dobre (korisne nama s djecom na turbo pogon). Mislim da je Zdenka bila napisala: za neku djecu granice se moraju pomaknuti. I to je tako. Treba s tim naučiti živjeti i gledati stvari dugoročno. Ne odgajaš je da bi bila dobra i poslušna sada, nego da bi jednoga dana bila zdrava osoba. Naravno da bi bilo lagodnije da je manje tvrdoglava i uporna. Ali nije, takva je kakva je.
Psihologica ti je vjerojatno sve točno rekla.

[dutka_lutka]

puntice, meni se čini da si ti uporna i tvrdoglava.
Nismo mi, koji sa svojom djecom nemamo (većih) problema svi odreda djeca sreće, koju nam je "Višnji Bog do".
Ja sam mislila da će mi dijete biti mirno, jer je MM miran, a takav je bio i kad smo se upoznali (u srednjoj školi). No, nakon što se Pupica rodila, govori svekrva da je MM bio živo dijete! :D A takva sam bila i ja, pa nema na koga biti mirna...
Temperament se nasljeđuje, a karakter se stvara odgojem.

Moja malena je od početka imala jak glas, bila je i velika beba (4040 g). Kod pedice su sve bebice plakale, a ona se derala... med. sestra je to prihvaćala s humorom: "To su naši mali pjevači! Vidi pjevačicu!" i sl. Za one koji su se bacakali govorila je da su - vježbači. Moja curica isto se nije dala pregledavati, otimala se, no, kako je počela sve više shvaćati neke stvari, a i stekla je povjerenje u svoju dr, stvari su krenule nabolje. Dr joj je par puta poklonila neke šampončiće i sl.
Ja sam joj svaki puta objašnjavala kamo idemo, i zašto, da će dr dati neki lijek, da je ne boli (uho ili što već), i ona je to pomalo prihvaćala, tako da je s otprilike 2 godine, pa nadalje lijepo surađivala, otvarala usta za pregled grla, duboko disala itd. Svaki put ju je i dr pohvalila, a naravno i ja, pa si je bila sva važna kako je velika i pametna.

I na radionici smo dobili upute da hvalimo poželjno ponašanje.

Ako si razočarana, to je onda zbog toga što se stvari nisu stubokom promijenile nakon nečijeg jednog posta i nekoliko tvojih ispravnih reakcija? I sama znaš da za odgoj djeteta treba jako puno strpljenja. Bitno je da ti ispravno postupaš, pa će se stvari dovesti u red. Bilo bi, bar po meni, jako čudno, da dijete vas uči ispravnom ponašanju, a ne vi dijete.

Bilo dijete lakše ili teže odgojivo, upute su iste: pružati djetetu podršku, poštovati autonomiju djeteta, postavljati granice i uvažavati dijete (4 stupa roditeljstva). Kako, pobliže se razrađuje na radionicama. Naravno da će takvo postupanje kod nekog djeteta prije uroditi plodom, a kod nekog kasnije.

U odgoju djeteta jako nam je važno strpljenje, a naš neprijatelj su brojne obveze, zbog kojih smo u žurbi, pa smo često s djetetom nestrpljivi. MM bi nekada podviknuo na malenu kad dođe s posla umoran, ali ja mu to ne dopuštam (treba postaviti granice ), jer ne želim da malenoj to bude uzor ponašanja.
Problem je i vrijeme koje možemo posvetiti djetetu. U to vrijeme ulazi i njega djeteta: kupanje, rezanje noktića itd., pa koliko nam onda ostaje za razgovor?
Ako dijete ide u vrtić, a povremeno ga mora i izvan tog vremena netko pričuvati dok su roditelji zauzeti, malo je vremena, a da bismo postigli neke rezultate.

Oprosti, ono što si napisala o batinama povuklo me za jezik: ako je malena dobila batine, pa čak i simbolične, ne treba se čuditi što ona tebe želi "potući" kad nije zadovoljna tvojim postupcima, niti se iznenaditi što ti time prijeti. Djeca su spužve.
Jasno mi je i da su baka i deda ostali bez kreativnih rješenja s malenom živahnom curicom, ali...
Ako smo s djetetom nestrpljivi, i ono će biti nestrpljivo, protestirati, i sl.

Moram reći da ja svakodnevno koristim (i meni) dosadne rečenice (izgovorene smirenim tonom): "Dobro, hoćemo li se malo smiriti? Sad ćemo (...). Molim te, učini (...). Hvala ti, ljubavi! Kako si ti dobro dijete!" :D

[smedja]

puntica... sve sigurnija sam da su nase curke kozmicke sekice... ne znam bi li ih trebali upoznati?

stvar je da smo mi zadnje vrijeme malo izgubili zivce sa tim njenim ponasanjem (medjusobno smo pricali i zakljucili da ne mozemo joj do ne znam kada bas tolerirati takvo ponasanje, da je mozda sad odrasla dovoljno) i pokusali ju moliti/pa natjerati (kaznama) da napravi po nasem, ali nije pomoglo. dapace, narusili smo nas dobar odnos, a mozda malo i njeno samopouzdanje... zakljucak, ne nije odrasla dovoljno, mislim da definitivno trebate nastaviti kako ste do sada... i zivce na hozintregere...

[dutka_lutka]

cvijeće je samo jedan primjer, ima ih milijun. ne mogu iz kuće maknuti SVE stvari koje ona povremeno baš hoće

Pa nadam se da neke i smije uzeti u ruku i proučiti ih. One koje ne smije, te mogu biti izvan dohvata.

ma zapravo nema šta nisam pokušala. sve što ste napisale SVE SAM PROBALA, ali ništa ne funkcionira.

Što znači: ne funkcionira? Ako misliš da dijete nije istog trena prestalo s nepoželjnim ponašanjem, vjerujem ti. Nema brzopoteznih rješenja.

kad ona nešto hoće, ne možeš je spriječiti nikako, a bome ni natjerati da napravi nešto što ne želi

Zasad je još možeš fizički spriječiti, ili stvari staviti izvan dohvata. A ovo drugo, ne treba je "tjerati", to i rađa otpor, nego pravovremeno najaviti, npr. zubara i nekoliko dana ranije, objasniti zašto, odgovoriti na eventualna pitanja djeteta, umiriti je.
Tvoja malena je već u dobi kad se već dobro verbalno izražava, a i razumije vaše iskaze, pa je komunikacija lakša nego s djetetom od godine dana, ili godine i pol, kad se ne može baš sve objasniti.

Što se tiče spavanja, mislim da ne treba inzistirati. Ti si ispravno postupila što si legla s njom, a ako nije zaspala, nije, i to je tako. Nije se možda dovoljno opustila, očito je aktivan tip djeteta. Kupanje ih obično opušta, ili priča. Pa nakon što su se dobro najeli, a prije toga bili na zraku, dobro se iskakali... U ovoj vašoj dobi ionako i drugi odustaju od dnevnog spavanja, osim u vrtiću, tamo neki još spavaju.

E, ako ti curica ne spava u vrtiću, možemo očekivati da će biti već nervozna kad se dođe po nju. Ja bih onda pokušala doći totalno smirena, opuštena, laganih pokreta, malo je pomaziti, dati joj piti. Djeca u vrtiću često zaborave piti, onda su jaako razdražljiva.

Moja se nekad rasplače zašto nije došao tata, nego opet mama, jer je sad red na tatu... Njeno je pravo da bude tužna, moje je da je utješim, objasnim razlog, i da u miru krenemo doma, najbolje uz planove što ćemo sve lijepo raditi doma, a i putem. Možeš je pitati želi li u park, ili malo prošetati. Prije toga svakako i pitati kako je bilo u vrtiću, smirenim, laganim tonom.
Cjelodnevni boravak u vrtiću za djecu je ipak stres, ili može biti stres, ako ih netko udari, otme igračku, a i tete znaju podviknuti, ipak je puno djeca, pa da bi uspostavile kontrolu.
To znam jer se moja doma igra vrtića, glumi tete, i moram reći da ne zvuči baš ugodno.

Podbradnjak isto tako ne vidim kao neki problem. Ne bi imalo smisla gubiti energiju na to.

svi koje sam pitala rekli su da se rijetko kad susreću s tako upornim djetetom, i da je najgore od svega što je jako pametna, i da je to ubojita kombinacija: pametna a uporna, zna što želi i zna bar milijun načina kako da do toga dođe : mad:

Ovo što je dijete pametno meni baš ne izgleda kao - ono najgore. Vjerujem da i tebe i TM-a krase iste vrline, da ste pametni i uporni, pa ćete doći do svog cilja.

rekla je da samo moram biti strpljiva, da moram ponavljat što se smije a što ne smije, da moram biti spremna na kompromise itd. i da se moram nadati da će s vremenom, kad bude malo razumnija, stvari biti lakše
s druge strane, rekla mi je i da je dijete jako sigurno u sebe i puno samopouzdanja, i samostalno, i da misli da s njom radimo dobar posao. to je, kao utješno

Super!

nadala sam se da će se javiti mame sa sličnim iskustvima, sa ful upornom djecom, koju ne možeš zainteresirati za ništa ako su baš naumili nešto napraviti...i da će mi reći nešto što je kod njih upalilo

ali sad baš i nemam više nade u to

Pa, ako je upalilo, onda to više nisu uvijek i svuda "ful uporna djeca koju ne možeš zainteresirati ni za što".

[vissnja]

puntica ja nemam nikakav pametan savet u vezi deteta
mi imamo boljih i lošijih perioda
ali sad kad pogledam to su u stvari samo moje faze, ona je uvek jednako uporna i tvrdoglava, samo se ja razločito nosim sa tim
i uvek kad sam bila na ivici da ne znam kako dalje, da mi dođe da sednem i da plačem (a često mi dođe) posle nekako krene na bolje
ja se malo skuliram, ona valjda oseti da ja ne mogu više

kada mi treba neka brzinska disciplina, onda dreknem iz sve snage
uglavnom posluša
ne libim se ni da primenim silu
ako moramo da izađemo iz kuće za 5 minuta, a ona neće da se obuče, uzmem, obučem je i izvedem napolje
ona naravno urla iz sve snage
teško je četvorogodišnjakinju obući na silu
i tužno mi je
ali ako imamo neku obavezu, ako sam joj dala dovoljno vremena, izbora, ako sam pazila da je sita, naspavana, pa.... ne mogu je baš svaki dan pravdati lošim raspoloženjem
reći ću samo da je budim pre 7h, a u vrtić krećemo u 8.45h (ja ustajem pola sata ranije da se psihički pripremim) i često nam bude knap vremena
druge mame bi valjda i ručak skuvale za to vreme

u svakom slučaju, meni saveti sa ovakvih tema dosta pomažu
jer moja metoda je: menjanje metoda, svaki put nešto drugo (motivacija, ucena, kazna, brojanje, silom, milom.....)
a kad ništa ne pomaže sednem pa plačem

[pomikaki]

svi koje sam pitala rekli su da se rijetko kad susreću s tako upornim djetetom, i da je najgore od svega što je jako pametna, i da je to ubojita kombinacija: pametna a uporna, zna što želi i zna bar milijun načina kako da do toga dođe

nedavno sam bila kod psihologice s njom, odnosno, prije sam išla bez nje na razgovor a onda s njom. ona mi je dala milijun savjeta. nakon što sam dovela dijete više mi nije imala niti jedan savjet za dati. rekla je da samo moram biti strpljiva, da moram ponavljat što se smije a što ne smije, da moram biti spremna na kompromise itd. i da se moram nadati da će s vremenom, kad bude malo razumnija, stvari biti lakše
s druge strane, rekla mi je i da je dijete jako sigurno u sebe i puno samopouzdanja, i samostalno, i da misli da s njom radimo dobar posao. to je, kao utješno

na ovom forumu sam 3 godine, sve zajedno sam započela možda max 6-7 topika. ovo me baš muči pa sam se odlučila pisati o tome. nadala sam se da će se javiti mame sa sličnim iskustvima, sa ful upornom djecom, koju ne možeš zainteresirati za ništa ako su baš naumili nešto napraviti...i da će mi reći nešto što je kod njih upalilo

ali sad baš i nemam više nade u to

Ništa puntice, mislim da ćeš morati živjeti s tim

Sve u svemu čini mi se kao zanimljiva mala osoba tvoja keksićka. I mislim da će izaći na dobro. A ti moraš naći način da izdržiš slijedećih 15ak godina
Ali jbg, ne možeš očekivati da ćeš naići na post koji će ti riješiti probleme na forumu. Znaš i sama da mi svi ovdje pametujemo ali zapravo su naše metode svima nama samo slamke u oluji.

[dutka_lutka]

puntica prvotno napisa

cvijeće je samo jedan primjer, ima ih milijun. ne mogu iz kuće maknuti SVE stvari koje ona povremeno baš hoće

Hm, ovo s uzimanjem stvari. Na većini igračaka, i to i na onima koje su očigledno namijenjene maloj djeci, piše da nisu za djecu do 3 godine, jer proizvođači ne žele preuzeti odgovornost. Maleni su nepredvidivi, pa da ne bi progutali neki manji dio, ozlijedili se na tvrđi dio igračke, gurali u nos...
Naprotiv, nakon 3 godine dijete nije više u jaslicama, nego u vrtiću, i tamo im daju škarice, svakakve zanimacije. Naravno, to treba biti pod nadzorom, ali dijete istražuje, stječe nova iskustva. Naša je obveza osigurati djetetu sigurnu okolinu za istraživanje.
Isto tako, maleni puno toga vole raditi s nama, roditeljima, ili bakama i djedovima.
Pogotovo djecu punu energije valja uvijek nečim zabaviti, dati im čak i "obvezu", da pomažu npr. mami, a zatim pohvaliti.

Tako je radila primjerice moja baka, koja me čuvala do škole, točnije do predškolske grupe u vrtiću. Ja sam kod nje bila jako dobro dijete, suradljivo i zadovoljno. Baka nije polazila radionice, kao ja sada, ali bila je blaga, poput dosta starijih ljudi, a bila je i u penziji, pa nije bila u grču. Uvijek mi je dala neku aktivnost, dok je mijesila kolač, meni je dala mali valjak, i sl.
Baka nije govorila: "Očekujem...", ali postavljala je stvari kao gotov čin: "Dutka (tako me zvala ), sad buš...", "Hodi sad lejpo jest..." (bilo je već servirano), smireno i ljubazno, ali s prizvukom konačnosti .
Išle smo zajedno na plac, "pogađale" se s kumicama, probale vrhnje.

puntica prvotno napisa

nadala sam se da će se javiti mame sa sličnim iskustvima, sa ful upornom djecom, koju ne možeš zainteresirati za ništa ako su baš naumili nešto napraviti...i da će mi reći nešto što je kod njih upalilo

Imam ti ja suprotan primjer. Kad sam prešla k roditeljima, baka je znala reći da sam "podivljala". Roditelji nisu obraćali pažnju na mene, mama je kuhala, tata gledao televiziju, a ja sam mogla gledati s njim, i po potrebi mijenjati kanale (tada nije bilo daljinskog). Dobra strana toga bila je što sam jako puno čitala, ali nismo se baš razumjeli.
Nisam baš ni znala što smijem, a što ne, jer pravila nisu bila jasno postavljena. No, ako im nešto nije odgovaralo, slijedilo je deranje, pa i batine. Tako se od djeteta stvara problem.

[Anemona]

ali sad kad pogledam to su u stvari samo moje faze, ona je uvek jednako uporna i tvrdoglava, samo se ja razločito nosim sa tim

Ovo je po meni 100% točno.
Ima tu nekih njegovih oscilacija u ponašanje, npr. pred bolest, pa ako imamo neku veču promjenu u čuvanju - npr. baka je išla sad na terapije, pa ga preuzima u neko doba deda i nastavlja čuvati,..., ali u globalu njegovo ponašanje jako ovisi o mojem.

Karakter mu je jednak, reakcije jednake, samo se ja neke dane mogu više ili manje nositi time.

Npr. jučer bezvezni primjer: bio je spreman za spavanje i traži vode, MM mu donese, mali je nespretno primio i zalije se. Počinje plakati, jako.
Umoran je, razdražljiv,...
Moja reakcija je mogla biti na dva načina:
1.) Ako sam i ja umorna kao pas, i ne mogu više razmišljati kako treba, nešto bih nervozno prokomentirala, poviknula,... svejedno, mali bi onda još jače plakao, cendrao,... na kraju bi se sat vremena smirivali i onda bi se tek krenuo uspavati. Izgubili bi sat i pol minimalno i brdo živaca.

2.) Ovako sam reagirala jučer: smireno sam ušla u sobu, pitala što se dogodilo, rekla, nema veze, sad ćemo lijepo staviti drugu piđamicu, imamo ih dovoljno, ne brini. I mami se puno puta dogodi da prolije vodu, jel se sjećaš neki dan kad sam kuhala, bla, bla, bla,...
Dijete je osjetilo smirenost, moje suosjećanje s njegovom velikom tugom, rješenje bez osude i smirilo se u vrlo kratkom roku, pusa i spavanje.

Lako je biti general nakon bitke. Priznajem i prva solucija se više puta dogodi, ali stvarno nastojim biti čim mirnija i trezvenija u reakcijama, tada je i on takav.

[Beti3]

Dijete je osjetilo smirenost, moje suosjećanje s njegovom velikom tugom, rješenje bez osude i smirilo se u vrlo kratkom roku, pusa i spavanje.

Ovo je ustvari rješenje cijele situacije. Stvar je uvijek u roditelju, u našem stavu i percepciji.
I flopica je pisala na sličan način.

Prihvatiti dijete kakvo je, pokušati svoje želje u vezi sa ponašanjem djeteta staviti na realniju osnovu i pokušati predvidjeti djetetove poteze da ih se na vrijeme preusmjeri. Be cool!

[ina33]

ali sad kad pogledam to su u stvari samo moje faze, ona je uvek jednako uporna i tvrdoglava, samo se ja razločito nosim sa tim

x. Takav karakter, moraš-mo se naučit nosit s tim, a i ista ekipa je uglavnom na ovim topicima, znači, nije to faza od maloga/male, nego to je tako.

Evo, kod nas je ovo za oblačenje i izlaske identično kao kod vissnje, a uspješnost brzog izlaska ovisi o razini moje inspiracije, uglavnom nisam baš nešto od inspiracije nego je ovo quick-fix rješenje - moramo izać, sa suzama i brzinskim odvlačenjem pažnje.

[rehab]

puntica prvotno napisa
Hm, ovo s uzimanjem stvari. Na većini igračaka, i to i na onima koje su očigledno namijenjene maloj djeci, piše da nisu za djecu do 3 godine, jer proizvođači ne žele preuzeti odgovornost. Maleni su nepredvidivi, pa da ne bi progutali neki manji dio, ozlijedili se na tvrđi dio igračke, gurali u nos...
Naprotiv, nakon 3 godine dijete nije više u jaslicama, nego u vrtiću, i tamo im daju škarice, svakakve zanimacije. Naravno, to treba biti pod nadzorom, ali dijete istražuje, stječe nova iskustva. Naša je obveza osigurati djetetu sigurnu okolinu za istraživanje.
Isto tako, maleni puno toga vole raditi s nama, roditeljima, ili bakama i djedovima.
Pogotovo djecu punu energije valja uvijek nečim zabaviti, dati im čak i "obvezu", da pomažu npr. mami, a zatim pohvaliti.

Tako je radila primjerice moja baka, koja me čuvala do škole, točnije do predškolske grupe u vrtiću. Ja sam kod nje bila jako dobro dijete, suradljivo i zadovoljno. Baka nije polazila radionice, kao ja sada, ali bila je blaga, poput dosta starijih ljudi, a bila je i u penziji, pa nije bila u grču. Uvijek mi je dala neku aktivnost, dok je mijesila kolač, meni je dala mali valjak, i sl.
Baka nije govorila: "Očekujem...", ali postavljala je stvari kao gotov čin: "Dutka (tako me zvala ), sad buš...", "Hodi sad lejpo jest..." (bilo je već servirano), smireno i ljubazno, ali s prizvukom konačnosti .
Išle smo zajedno na plac, "pogađale" se s kumicama, probale vrhnje.

puntica prvotno napisa
Imam ti ja suprotan primjer. Kad sam prešla k roditeljima, baka je znala reći da sam "podivljala". Roditelji nisu obraćali pažnju na mene, mama je kuhala, tata gledao televiziju, a ja sam mogla gledati s njim, i po potrebi mijenjati kanale (tada nije bilo daljinskog). Dobra strana toga bila je što sam jako puno čitala, ali nismo se baš razumjeli.
Nisam baš ni znala što smijem, a što ne, jer pravila nisu bila jasno postavljena. No, ako im nešto nije odgovaralo, slijedilo je deranje, pa i batine. Tako se od djeteta stvara problem.

Sročeno od prvog do zadnjeg slova sve što sam ja mislila i htjela napisati, ali nisam znala kako
Nekada imam osjećaj da kod dosta djece agresivnost i mrzovoljnost izvire iz dosade. Današnje igračke su većinom dizajnirane tako da dijete nema što raditi, same sviraju, plešu, pjevaju, kreću se na baterije... I kad tome dodamo zaposlene roditelje (nikoga ne osuđujem, i sama sam jedna od tih) eto problema. Tim više što i sama nekada imam osjećaj da ne znam kako se postaviti u određenoj situaciji, pazim da ga ne povrijedim, da ne pretjeram u postavljanju granica, itd. i onda se natežemo dok ne puknem i ne presječem situaciju. Zato mi se sviđa ovo "ljubazno i smireno s prizvukom konačnosti".
Djeci treba pokret, kreativnost, mašta, neprestani kontakt s bliskim osobama koji ne treba uvijek biti izravan i dinamičan, ali da smo uvijek tu negdje zajedno i da tiho surađujemo (primjer sa pravljenjem tijesta, pogađanje s kumicama...).

[marka99]

puntica...
ja te razumijem u potpunosti!
i moje dijete je jako jako slično tvojem, 10 puta kažem jedno te isto, iscrpi me ponavljanjw stavri za koje zna da tako mora biti i to iz razumljivih razloga! prevazišli smo doba naših roditelja kada je odgovor bio ne može i to je tak..sada za sve imamo objašnjenje, jer je to tako ispravno!
ja ne znam ovo današnje vrijeme, kada se djeci ostavlja toliko izbora, nešto jako loše donosi sa sobom, jedna je psihologinja rekla kako roditelji u današnje vrijeme djetetu daju izbor za sve is vašta pa ne čudi kada to isto dijete u školi provodi svoju volju jer naučeno je da ima izbora, ako je sada matematika on nije raspoloižen za matematiku a naučen je da može birati i da može reći svoje mišljenje..i to onda sa sobom donosi puno problema! ne znam, neke stvari jednostavno nisu diskutabilne i bok!"
ja te u stvari raumijem, ako si ti odlučila da se cvijeće ne dira onda uopće ne treba ulaziti u diskusije, pa nekada valjda moraju prihvatiti nešto bez 101 objašnjenja!
da se razumijemo i da me sada ne bi napali sa svih strana, moje dijete ima pravo izbora za sve i svašta, dijete je kojem ne nedostaje ni ljubavi, ni pažnje, a ni ništa materijalno, živi u zdravoj sredini s mamom i tatom, ima 2 bake i 2 dede koje ga vole, koje posjećuje i s njima ima svoje aktivnosti koje obožava tako da i mama i tata imaju vrijeme za sebe, zajednička vikend putovanja, izazak pokoji i ostalo bez čega ja ne bi mogla jer pored što sam mama i dalje sam supruga, žena, još uvijek je jedinac je jer smatram da me još treba 100% i ne želim da me dijeli, ni mene ni mog muža, da se vidimo 4 sata dnevno i da sam tada više manje njegova, dakle prilagodili smo se njemu do maksimuma ali negdje treba biti granica!
ja se pitam zašto 10 puta svaki dan iza vrtića mroam reći da obuće papuče! to su pregovori, objašnejnja, dogovori..ja jednostavno nemam snage, nakon što sam mu 100 puta pokazala da i ja i tata nosimo papuče, nakon što ima papuče u vrtiću, nakon što sam mu 100 puta objasnila da se može prehlaliti, ići kod doktopra, biti doma radi ne nošenja papuča..on i dalje zna protestirati, i to na najgori mogućni način...bacanje na pod i plač kao da je ne znam što jer sam ja rekla nešto što se njemu ne sviđa.. onda ide kazna, onda tamo urliče u tom kutku, moli da izađe, da neće više, u kojem ostaje točno onoliko koliko mu je godina 3,5 minute, nakon izlaska iz kazne on ponavlja isto (nisu samo papuče, to je banalno, odnosi se na kupanje, odnosi se na spremanje igračaka, na oblaćenje za vrtić), ja više nemam energije, izderem se, spustim na njegovu razinu nekada nit o ne pomaže..nađem se pred zidom da ne znam više kako promijeniti njegovo udluku i pitam se jesam li sama kriva jer ga se uvijek pitalo što želi
nađem se da sam umorna i da nemam volje za ništa nakon takvih ekscesa jer ne razumijem zašto ali zašto me ne posluša nego uvijek traži razloge i načine za izbaciti me iz takta, zar je tako nerazumno tražiti da se pospremi soba ili obuku papuče? da se na vrijeme krene u vrtić?
ja se isto budim ranije da se psihički pripremim na to da se on mora obući i da mirno krenemo u vrtić..da često se oblači urlajući jer on baš sada ne želi ići, ja moram, idem na posao, ne možemo pregovarati, odnosno možemo da mu dam 5 minuta da dovršđi to kaj radi pa da idemo..no unatoč ispoštovaom dogvooru s moje streane on svoj ne poštuje..i probaš sve, iz knjige, iz srca iz intucije iz razuma..i nađeš se ipak da ne znaš kako dalje...mislim si ima 3,5 godine!! pa kakvo je vrijeme došlo da mi dijete od 3,5 godina određuje raspored kada će se kretati u vrtić!?!?
ono...čitam to kaj pišeš i suosjećam s tobom...samo navikla sam, on je od rođenja bio zahtjevnje dijete koje je s 4 mejseca mogao protestorati cijelu šetnju jer u tu šetnju nije htio ići, koji je mogao s 1 godinom izaći iz dućana je ron dućane ne voli, koji je bistro, pametno dijete s kojim se bavimo, izlazimo, vodimo po svuda ali priie svega pratimo njegov raspored spavanja i jela i ni ne pokušavamo to promijeniti, koje ide u privatni vrtić s malom grupom djece jer mislim da zaslužuje da mu teta priča priči prije spavanja, da ga mazi..kako je krenuo s 2,5 godine a do tada ga je čuvala baka pokušala sam mu da mu taj rpelaz bude što bezbolniji, mislim da smo ga s vrtićem usrećili, napreduje, tamo je predobar, preposlušan, svaki dan slušam kako ej poslušan i drag te nježan, svaki dan gledam kako ga teta nosi i mazi, kako se kuže, dakle tamo nikada ne provodi svoju volju (tu je razlika od keksićke) ali doma... pokušali sve ali..svojeglavost i upornost jednostavno ne prestaje! to su i dobre odlike samo..s 3,5 godine je premali da može odvagnuti jeli nešto zdravo/dobro/sigurno za njega da može tako juniti spram nečega..za sada bi mi trebao vjerovati i dati mi da ga samo izvedem na pravi put a onda vjerujem da će znati i sam...
eto raspisala sam se ali me ovakve teme uvijek dotaknu ...

[marka99]

sad tek vidim

pa ovo je najduži post u povijesti..ma kužim da se nikome neće ovo dati čitati!

[ms. ivy]

kažeš da je u vrtiću uvijek "predobar, preposlušan". možda se jednostavno doma mora ispucati. kuži da tamo vrijede pravila grupe, e pa onda će doma biti po njegovom.

[marka99]

kažeš da je u vrtiću uvijek "predobar, preposlušan". možda se jednostavno doma mora ispucati. kuži da tamo vrijede pravila grupe, e pa onda će doma biti po njegovom.

bit će da je tako....blago meni

[pužić]

ooo i mi pripadamo ovdje.Uskoro 4. g , s tvrdim karakrterom se borimo od početka, (već je s 6 mj udarala glavom o parket kad nešto nije mogla dosegnuti ili napraviti), tad su govorili da je to faza,nisam znala kako reagirati, što misliti-učiniti...Nije se puno promijenilo od onda, osim što sad priča i razumije ali samo ono što ona želi, mi smo totalno nebitni.Ista stvar i u vrtiću, ono što želi to radi, što ne želi nema šanse. I i dalje kažu svi to je faza. vjerojatno ćemo cijeli život objašnjavati a ona raditi po svom...

[dutka_lutka]

rehab

Draga moja baka, anticipirala je slogan Unicefa: "Dijete putuje, roditelj usmjerava".
Nije, doduše, govorila: "Očekujem (...)", nego je imala svoju varijantu. Ponekad bi rekla: "Ja bi htela, dutka, da ti lejpo... (navodi poželjno ponašanje, op. moja)".

Na radionici smo dobili upute da djetetu granice postavimo rečenicama: "Očekujem..." (prije nekog događaja), "Zabranjujem ti..." i "Dopuštam ti...".

Za "Zabranjujem ti..." je imala varijantu: "Nej, nej, nej... sad bumo (... navodi alternativnu aktivnost)"
"Dopuštam ti" na bakin način: "Slobodno hodi i ..."


Dijete granice može ponekad prijeći, namjerno ili nenamjerno, a na nama je da ih ponovno iscrtamo.

[rehab]

Mi smo se riješili otvaranja ladica u kuhinji Nakon upornog "nenekanja" 2-3 mjeseca došlo "iz guzice u glavu" što bi rekli naši stari

[nela08]

Meni najbolje pali kad u neku situaciju dođem mirna, sabrana, vesela, ali ne onako usredotočena, nego kad uplivam npr. po njih u vrtić, ili kod dide i bake, ili kad ih mirno vadim iz parka kao da je to točno ono najbolje, i kad na njihovo nezadovoljstvo reagiram zen-mirom, ali i upornošću i suosjećanjem.
Ako nakon posla dolaziš nabrijana u vrtić, ili ako nabrijana, umorna, živčana ujutro spremaš klince - to ti je dovoljno da se ponašaju kao tasmanijske nemani. Meni je tako. I onda sam skužila da je bolje doć pol sata kasnije po njih, ili spremit ih ranije, ili manje ambiciozno, ili im dati neke poklone - nešto - uz to da si sabrana, zen, mirna - nego da je sve kako treba, na vrijeme i točno. Osjećaji klincima znače sve na svijetu, a od kad sam dopustila da i na mene to prijeđe - vidim da imaju pravo. Frigaš sve, važno da smo si dobri

To si ja želim, ali kako doći do te razine u glavi.....teoretski to imam, ali u realizaciji uvijek zapinje.....
I moja curica je takva mudrijašica. Za sve ima svoje mišljenje ili nekoliko njih, oko svega pregovori....

Npr. mi se često se mučimo s hranjenjem na razne načine, ne želi jesti dosta toga, ali se uglavnom za većinu dogovorimo da barem proba, jedino ribu ne želi ni okusiti. Evo neki dan, je bila neka emisija o kuhanju i ja malo gledam onako uz put i baš tako ležerno kažem njoj nek malo virne kako striko fino kuha.....baš uz put bez forsiranja ili nagovaranja na jelo....baš je riba bila u pitanju i sad ona gleda i kaže: "lijepo izgleda, šareno da je striko praaavi kuhar, da će i ona sad kuhati....." i onda ja kažem da i mi zajedno možemo skuhati i bit će isto tako lijepo i fino....a ona meni kaže da ona ribicu ne može jesti ribicu jer je živa, pa ja kažem da je to kuhano.....pečeno....fino.....a ona kaže da neće ubiti ribicu da bi ju to bolilo.....da je to ružno....." i šta sad na to odgovoriti, nego skrenuti temu do neke druge prilike.