 |
|||
Ne znam, ja kao majka bolesnog djeteta, jesam se promjenila. I vodim neki paralelni život, i potpuno drukčiji od onog prije. Sad kad je adrenalin malo popustio (nakon svih operativnih zahvata) moj stari život i intreresi ponovo se bude. Naravno , oni su stalno bili tu , ali nekako potisnuti...vjerujem da je i okolina osjećala da ja jednostavno zračim drugačije. Jasno, oni kojima je bilo stalo ili oni koji su senzibilizirani i bez straha, ostali su tu.kata.klik prvotno napisa
Da, to mi se čini, gledano izvana - da nas neke stvari mijenjaju za stalno, da to nije privremeno paralelno, nego novi dio života. Gledam po osobi iz bliske obitelji dok je trajala panika oko bebe... jednostavno, nitko nije kužio kako joj je osim ljudi u istom problemu (nisu shvaćali zašto panika jer je dg. bila rijetka i s vrlo upitnim i nejednoznačnim potencijalnim posljedicama, zašto mora biti tri godine na porodiljnome, zašto ne može na kavu, nego mora vježbati doma, i da to nije danas, sutra, prekosutra, nego trajno, i ona je tada prorijedila kontakt s takvim osobama). Kad se stanje stabiliziralo, ponovno se otvorila i prijašnjem životu, a u drugi plan su pali kontakti s osobama koje su tada dijelile gorući isti problem koji je malo teži dok je dijete manje, poslije bude lakše.
Ovo što je rečeno mislim da je točno, u pozadini svakog izbjegavanja je vlastiti strah - suočavanje sa scenarijem vlastitog gubitka i smrtnošću, čini mi se.
Posljednje uređivanje od ina33 : 26.05.2011. at 12:18
Ma, mene zanima što mislite o ovom savjetu M.K. da se treba okrenuti novim ljudima? Ne slažete se s tim, slažete li se, odn. u kojoj mjeri mislite da to drži vodu ili to ovisi od osobe, netko je osoba oštrih rezova pa mu to paše, neko ne... mislim da je ona pisala u toj knjizi i da je izbugila bebu u visokoj trudnoći nakon čega je zatvorila vrata novoj trudnoći...
Sirius Black, ovome što su drugi napisala mogla bih dodati da mnogo ovisi o tebi, o tome kako ti prihvaćaš sebe i svoje zdravstvene probleme. Govorim iz iskustva sa svoje dvoje prijatelja koji imaju ozbiljne zdravstvene probleme i poteškoće, ali njihovo prihvaćanje samih sebe i neka životna snaga koja iz njih izbija prelazi na druge i odnosi kao jednim pokretom ruke sve kočnice u komunikaciji. Možda je ispočetka "grbavo", ali kroz malo duže vrijeme, mislim da se ljudi na taj način oslobode svojih ograničenja i strahova u komunikaciji s bolesnom osobom.
To je točno, ali za budućnost. SB i kata.klik su majke stitne dječice koje su u borbi za vlastiti život i zdravlje. Slaganje emocija , onako zapravo, dolazi kad adrenalin popusti i kad se dobije malo vremena sa samim sobom.
Slažem se sa Zdenkom, svaka komunikacija je dvosmjerna, pa tako i ova.
Mene su neki kontakti jako zamarli, zapravo dvije krajnosti. Jedni koji su kukali i plakali nad našom sudbinom x puta više od mene, i oni drugi koji su previše banalizirali problem. Ali opet ja ih razumijem, ne osuđujem ih, oni jednostavno nisu znali drugačije.
Ali to je proces, racionaliziranje i pitanja koa postavljaju SB i kata.klik su korak u normalom smjeru koji vodi starom životu.
Mislim da se to sve svodi na samo jednu rijeć: PODRŠKA. Tko je ustanju prevladati vlastite strahove i pružiti podršku, taj ostaje.
Sirius, meni je ovo što ti pišeš - to. I strah je tu diferencirajući faktor na strani zdravih, ali treba i bolesna osoba vrijeme sa samim sobom, da se komunikacija kvalitetno resetira.
moje iskustvo kroz autizam mojeg djeteta je da su bolesti i problemi filter za ljude oko tebe. tu ces stvarno viditi kome je do tebe stalo (kolicina koja ostane je iznenadjujuce mala)
od toga sto si razmisljas o tome kak je neko samo produzio ili te nije ni nazvao nemas apsolutno nista. ako ti je stalo do tih ljudi nazovi, napravi ti prvi korak pa iz njihove reakcije idi dalje
dobra stvar je da ti zivot uz takav problem donese neke nove dobre ljude, tocno ti se otvore neka vrata na putu na koja inace ne bi obratila paznju
bolest je isto tako signal tebi da sebe preispitas koliko si davala drugima kad im je trebalo
inace u zivotu ne mozes natjerati druge da titraju oko tebe ali mozes ti sebe usmjeriti da se dajes. i to ne radi trampe nego zbog toga sto je dobar osjecaj kad nekome das dio sebe. ako uspijes ne vagati sto si dobila natrag onda si stvano u miru sama sa sobom
a na temu podrske.....
ja sam podrsku nasla jedino kod ljudi sa istim problemom. cak strucnjaci koji rade oko nas nisu imali tu snagu kao sto su imali roditelji sa djecom u autizmu ili ljudi koji i sami imaju autizam
jedino sa njima imam cistu i dobru komunikaciju. jedino sa njima mogu izgovoriti to sto osjecam a da niko ne osudjuje, ili ne preusmjerava kako bi bilo bolje za mene
jedino se sa takvim ljudima mogu i nasmijati specificnim situacijama koje se dogadjaju, ljudi koji imaju NT klince se sablaznu kad im se preprica sto se dogadja oko nas, reagiraju slampavo i cesto me njihova reakcija nazivcira
Moje iskustvo je bolje, kao što sam i napisala, imala sam podrušku i od ljudi koji nisu imali sličan problem , ali su jako senzibilizirani i otvoreni. Isto tako, od nekih ljudi su se nudili fižički mi olakšati situaciju i preuzeti neke moje obaveze iako nisu nalazili prave rijeći, ali i to je potpora.
Naravno, nije to ogroman broj, ali veseli.
Posljednje uređivanje od sirius : 26.05.2011. at 12:49
Moram još reći da sam ja kao SB sklona racionaliziranju i jako malo kukam, što nekad bude jako loša stvar. Moja šira obitelj često me nije shvaćala u kakvom se problemu nalazimo , pa su se nisu niti nudili da mi olakašaju na područjima u kojima bi mogli, onda kad je to meni bilo potrebno.
Evo još iskustava sa "suprotne strane" - nedavno sam u krugu prijatelja imala situaciju da osoba nudi pomoć bolesnoj osobi, zove itd., ali bolesna kaže ne može danas, ne može sutra, ne odgovara na pozive itd. pa se zdrava obratila za savjet prijateljima kako da pristupi, da bi rado pomogla, situacija je ta i ta. Vjerojatno je i tu osjećaj beskorisnosti zdrave osobe, tj. bolje bi se osjećala ona da može nešto napraviti. Naš je savjet bio - ponudi pomoći, ali očito je sad vrijeme da joj daš vremena i prostora, javit će ti se sama kad bude trebala (pretpostavljam da traje "adrenalinska faza" borbe i suočavanja sa situacijom/bolešću).
Vjerjoatno i bolesne osobe, stjecajem okolnosti (težina stanja), karakternih osobina i reakcija okoline, uvjetno rečeno, biraju svoje strategije nošenja s problemom i komuniciranje.
Kato, mislim da razumijem, ali možda da verbaliziraš/opet zatražiš pomoć kad ti bude trebala? Vjerojatno misle da se stanje "sredilo", a na muci će se poznati junaci koji su voljni prihvatiti izazov.
Posljednje uređivanje od ina33 : 26.05.2011. at 13:01
Htjela sam reći to da, po mom mišljenju, među tim izgubljenim kontaktima ima manje onih koji stvarno iz nekih svojih razloga i strahova zaziru od bolesne osobe, a više onih koji su zapravo obzirni, ne znaju točno u kakvom je bolesna osoba stanju i boje se da bi je mogli na ovaj ili onaj način povrijediti, pa im je lakše maknu. Tu sama bolesna osoba može puno učiniti.
I meni se ovo čini, ali vjerojatno bolesne osobe trijažiraju po muci i trudu koji je, na njihovu već samo po sebi izazovnu situaciju, potrebno uložiti u neku komunikaciju, i tko nije brzo skužio, otpada.
Definitivno je dvosmjerno, i ne bih rekla da je samo na strani zdravih, ali vjerojatno zdravi trebaju više mućkati glavom i truditi se, ako im je stalo. Koji put to završi da je bolesnoj osobi fakat lakše da se taj konkretni zdravi izmakne jer je prenaporan, ali to gotovo pa nikad nije izravno iskomunicirano stila daj me ne zovi više - nego se bolesna osoba izbjegne ako joj je lakše u nekoj drugoj niši (trenutno ili stalno) onih koji brže shvate ili onih koji su u istom/sličnom problemu.
A vjerojatno to ima i dosta veze s prihvaćanjem promjena i različitosti - i od strane bolesnih, ali i od strane zdravih - i fazi u kojoj su trenutno.
Posljednje uređivanje od ina33 : 26.05.2011. at 13:38
Mislim.. .kad prestane adrenalinska faza promjene, onda to prihvaćanje dolazi na red.
Ne slažem se s teorijom da se treba okrenuti totalno novim ljudima u životu, jedino u slučaju da te "stari" ne mogu prihvatiti kao takvog.
Jedna cura iz Varaždina koja je imala prometnu nesreću i 8 god. je u kolicima pitala me jednom da li je meni neugodno kaj sam u inv. kolicima. Meni naravno nije bilo ni najmanje neugodno i bez problema sam išla u kafiće, restoran itd. Ona je rekla da je njoj trebalo 2 godine da se riješi srama. Pitam se kakav je stav prema invalidima imala prije nesreće i ne misli li veliki broj ljudi isto tako, da bi se invalidi trebali osjećati manje vrijednima. Dosta ljudi se iznenadilo kad su skužili da sam ja psihički "normalna", ne znam kaj su očekivali
Složila bih se sa Zdenkom da je neugoda i obzir najčešći uzrok nejavljanja bolesniku. Ja pošaljem SMS poruku i iz odgovora pokušavam iščitati raspoloženje s druge strane i prema tome dalje reagirati. Ili se posavjetujem s bliskim osobama bolesnika.
Inače, u bolesti, osobito dugotrajnoj, čovjek je uglavnom prepušten sebi i svojim najbližima. Ne da ljudi ne bi rado pomogli, nego je jednostavno tempo takav da sve melje. Uvjerila sam sa da pomoć ipak najlakše dođe od ljudi koji su fizički blizu. Jedan od razloga je što im blizina omogućava uvid u potrebe.
I točno je da ljudi najbolje razumiju problem ako su i sami prošli sličan. Ali pomoć vezana uz temu "Nesposobna mama" je jako usko vezana uz obitelj i bliske prijatelje.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom