Izbjegavanje bolesnih

[Sirius Black]

Bedast naslov teme, ali nisam znala smisliti bolji.

Već sam pisala na forumu o mojoj bolesti, ukratko bila sam dugo u bolnici i od totalne paralize oporavila sam se da hodam s hodalicom, sve skupa traje već 10 mjeseci i još će dugo trajati.

E sad, primijetila sam da me neki ljudi na određen način izbjegavaju, a ne znam zašto. S nekim prijateljima sam redovno u kontaktu, pružaju mi podršku, stalno pitaju kak sam itd.
Međutim, ima ljudi od kojih nisam očekivala da mi se uopće ne jave. Npr. sretnem na facebooku bivšu kolegicu s posla i vidim da piše o nekim problemima, pitam je kako se drži, ne govorim o sebi ništa. Kad je pitala kako sam ja, odgovorila sam ukratko, nakon toga više ni glasa od nje, a vidim da je na facebooku i da je poruku dobila.
Drugu bivšu kolegicu sam srela u gradu kad sam bila u inv. kolicima, samo je rekla "bok" i produžila. Ne znam, meni bi bilo normalno pitati "čuj, kaj se tebi dogodilo?" jer zna da imam bebu staru otprilike kao i njena, redovito smo se čule u trudnoći.
Jučer sam razgovarala s jednom kolegicom iz škole, dugo se nismo čule, rekla je nešto u stilu "znam da ti je nekaj, ali mi je bilo glupo pitati".

Ne znam zašto je ljudima to neugodno? Možda zato jer misle da sam u teškom psihičkom stanju pa ne znaju kaj bi rekli? Pomislila sam na to jer je moja doktorica opće prakse rekla da se jako iznenadila kad je sa mnom razgovarala jer je nakon svega kaj sam prošla očekivala neku jako depresivnu osobu.

[Sirius Black]

U bolnici sam upoznala jednu mladu ženu koja je stradala u prometnoj nesreći i ima ozljedu vratne kralježnice, posljedica - kvadriplegija, ne može micati ruke ni noge. Rekla je da se njoj dogodilo isto - nakon nesreće neki ljudi su bili uz nju, a neki su je jednostavno otpisali. Kaže da je prednost bolesti da si okružen dobrim ljudima i ne moraš raditi selekciju prijatelja, oni loši sami odu.

[Lucas]

Kaže da je prednost bolesti da si okružen dobrim ljudima i ne moraš raditi selekciju prijatelja, oni loši sami odu.

e ovime je sve rečeno....
lako je biti tj praviti se nekome prijatelj kad je sve ok, al pravi prijatelji se pokažu i ostanu kad je "frka"....
ne zamaraj se time, sve dok imaš divne ljude, prave prijatelje pored sebe....
drži se, budi i dalje optimistična i uporna kao i do sada....

[Kosjenka]

e ovime je sve rečeno....
lako je biti tj praviti se nekome prijatelj kad je sve ok, al pravi prijatelji se pokažu i ostanu kad je "frka"....
ne zamaraj se time, sve dok imaš divne ljude, prave prijatelje pored sebe....
drži se, budi i dalje optimistična i uporna kao i do sada....

x
neke život s vremenom udalji ali se vrate kad je frka

[krojachica]

Kaže da je prednost bolesti da si okružen dobrim ljudima i ne moraš raditi selekciju prijatelja, oni loši sami odu.

Nebih te ljude podijelila na dobre i loše, već na one koji se ne boje takve situacije i one koji se boje.
Ovi drugi se jednostavno nisu snašli, nisu znali što bi (kao što reće Roza), a možda im za to treba samo malo više vremena.
U glavnom, mislim da je prednost bolesti što sada znaš na koje ljude uvijek možeš računati

[smedja]

Ljudi vjerojatno misle da je tebi neugodno...
Primjerice neki bliski prijatelji imaju problema sa zacecem i ne pitam ih to otvoreno, nego cekam da sami pocnu o tome ako zele i imaju potrebu. Naprosto smatram da ih to boli pa ne zelim cackati. Tako vjerojatno ljudi se prave kao da ti nije nista jer im je neugodno pitati a kaj ti je bilo... da se ti ne bi osjecala lose...

A ako te bas prijatelji izbjegavaju onda ti nisu prijatelji

[RozaGroza]

Nije ista situacija ali meni se identična stvar dogodila nakon gubitka 3 bebe. Jednostavno ljudi kao da su u zemlju propali. Kad bi ih srela u gradu oni meni govore da što sam se otuđila i ne javljam se, a niti jedan poziv nisam dobila kad mi je bilo najteže, niti su pitali za mene. Mislim da se puno ljudi ne zna nositi sa tuđim teškim situacijama.
Glavno da tebi ide na bolje

[kina]

Mislim da se puno ljudi ne zna nositi sa tuđim teškim situacijama.

S ovim bih se slozila. Jer sam ja takva. Ne s bliskim prijateljima s kojima se inace cujem i druzim, ali s ljudima koji su mi, recimo poznanici, zaista mi je neugodno zapocinjati osjetljive teme. Ne zato sto me nije briga, naprotiv, duboko sve to prozivljavam, ali jednostavno se neznam u tim situacijama ponasati. Naravno da necu prijeci cestu da osobu izbjegnem ili okrenuti glavu, ali isto tako necu ulaziti u neke dublje razgovore dok to sama ne zapocne...

[kata.klik]

A jel imate osjećaj kako Vam je krug ljudi koji su vam davali podršku i pomagali na bilo koji način u početku bio veći, nego kaj je sad što vrijeme više odmiče? Ne znam, ili možda barem u mom slučaju ljudi smatraju da je sve OK i da sam ja OK, jer se tako ponašam, pa se ne nameču. Hm, ne znam hoćete razumjeti što želim reći.

[sirius]

A jel imate osjećaj kako Vam je krug ljudi koji su vam davali podršku i pomagali na bilo koji način u početku bio veći, nego kaj je sad što vrijeme više odmiče? Ne znam, ili možda barem u mom slučaju ljudi smatraju da je sve OK i da sam ja OK, jer se tako ponašam, pa se ne nameču. Hm, ne znam hoćete razumjeti što želim reći.

Naravno da razumijem. Mnogima malo splasne elan kako vrijeme prolazi.
Zapravo postoje postoje dva razloga za to. Prvi: određeni ljudi vole dramu i jako nabijene situacije, tako kad adrenalin popusti misle da nemaju posla. Drugi: ti tek sada , kad se situacija smiruje, počinješ vraćati film u natrag i treba ti podrška jednako kao i u početku.

[Anemona]

Mislim da se puno ljudi ne zna nositi sa tuđim teškim situacijama.

Mislim da je ovo. Barem kod mene. Jednostavno mi je "glupo" pitati, jer ne znam da li ljudi žele da ih se pita ili ne.
Čekam "prvi mig" od druge strane, onda tek pitam.
Nekako se ne volim miješato.
Znam da to na kraju ispadne bezveze - kao da sam hladna i ravnodušna, a nisam, samo mi je nekako teško ispitivati ljude o teškim situacijama.
Uz to sam po prirodi u stvarnom životu totalno nekomunikativna osoba koja se drži na laganoj distanci,...

[tua]

Koliko sam shvatila, SB je problem sto je poznanici opcenito izbjegavaju, a ne konkretno temu o njenoj bolesti. Ona se jako dobro sama nosi s njom. Pa i ta frendica s fb, mogla je promijeniti temu, pitati kako su djeca i slicno, ako joj je neugodno razgovarati o bolesti.
Ja ne bi ulazila u razgovor s nekim s kime se i inace samo pozdravim, ali s drugima, ako se razgovor dotakne neke bolne teme, ne izbjegavam pitati i pricati. Bilo mi je par puta neugodno kad bi netko zasuzio u takvom razgovoru, ali s druge strane, i suze su proces lijecenja.

[ina33]

Koliko sam shvatila, SB je problem sto je poznanici opcenito izbjegavaju, a ne konkretno temu o njenoj bolesti. Ona se jako dobro sama nosi s njom. Pa i ta frendica s fb, mogla je promijeniti temu, pitati kako su djeca i slicno, ako joj je neugodno razgovarati o bolesti.

To je nemoguće, jer je čudno... Promjena je vidljiva i značajna, ljudi, pretpostavljam, čekaju da SB prva napravi neki uvod, jer se boje pitat, a tako bi se možda osokolili postavljat pitanja i potpitanja. Čudno je pravit se da nova okolnost ne postoji i krenut tematski na nešto stoto, a pretpostavljam da SB isto misli da će uvodom možda "zapilit" nekoga, tako da nastaje, pretpostavljam, taj čudni muk i vakuum u komunikaciji di je onda lakše izbjeć komunikaciju kao takvu, dok si u području nesigurnosti pitati-ne pitati, tko prvi počet itd. Pretpostavljam da dodatno otežava to što ljudi ne znaju što je ta bolest tako da odmah treba edukacija i objašnjavanje, a možda misle da bi trebali znati, neugodno im je postavit dodatna pitanja... ne znam....

SB, kako tebi ovo obrazloženje zvuči?

[Sirius Black]

ina33, da, dobro zvuči obrazloženje, ali mi je nevjerojatno da me netko doživljava kao osobu koju bi bio problem tak nešto pitati

[Sirius Black]

Ja sam inače ista kao Anemona, kad se radi o poznanicima. Ali kad s nekim radite u istoj firmi od nekoliko zaposlenih npr. godinu dana, čujete se telefonom ili sms-om povremeno, kad se sretnete u gradu obavezno stanete i razgovarate, povremeno razmijenite koji e-mail ili poruku na facebooku, onda mi je malo čudno da se neko takav uopće ne želi više javiti.
Nije to bilo neko veliko prijateljstvo, ali je više od običnih poznanika.
Pogotovo mi je čudno jer ja ni ne ostavljam dojam depresivne osobe, i oni koji me poznaju znaju da mi mogu svašta reći. A i na facebooku se mogu zezati na svoj račun.
I onda vidim da je neka kolegica na fb, pa razmišljam da li da se javim prek chata ili ne. Neću da ispada da nekome jadikujem, ili da hoću nekog zamarati sa svojim problemima.

[ina33]

Možda zato jer misle da sam u teškom psihičkom stanju pa ne znaju kaj bi rekli?

Mislim da je ovo. Boje se pitati, jer ne znaju da li želiš razgovor ili ne. Ne znaju je li te boli, hoće li reći nešto krivo, vjerojatno ne razumiju... Pretpostavljam.... Možda očekuju od tebe da budeš prva, na ovaj način kako si objavila na netu, tj. možda je kamen spoticanja to ovo što si odgovorila kratko i ne pričala o problemima, možda ljudi zato očekuju da o tome ne želiš razgovarati, a to se ne može baš preskočiti pa su zbunjeni... Teško je reći.

Evo, ja sam doživjela izolaciju s obje strane. Kad sam se ja izolirala i ušla u nišu onih koji dijele identičan problem, jer mi je bilo problem sve uvijek objašnjavat; i kad su se druge osobe izolirale - to je moja percepcija, a možda se i one same pitaju ovo isto što se pitaš ti - naime, na moja pitanja kako su ti kratki lapidarni odgovori "dobro"... pretpostavljam da to rade da ne moraju uvijek iznova objašnjavati koja je točno faza, kad nisam insider..... tako je meni bilo čudno da ja tu osobu "obasipam" svojim problemima i još je možda gušim time, a na "kako je" s moje strane samo kaže "dobro sam"...

Onda sam pročitala i knjigu od one popularne psihologinje M.K. s nečim što mi je zvučalo da je izolacija čak i dobra... Tako da sam na kraju stvar "pustila", a možda žena misli da sam je ja počela izbjegavati, a moja je percepcija obrnuta - da se ona zatvorila u svoju nišu ljudi s kojima dijeli isti problem i da joj ja smetam sa svojim drugačijim temama.

Promisli o tome, možda je u tome neki catch.

[rosa]

Boje se pitati, jer ne znaju da li želiš razgovor ili ne. Ne znaju je li te boli, hoće li reći nešto krivo, vjerojatno ne razumiju... Pretpostavljam.... Možda očekuju od tebe da budeš prva


.

Ovako i ja mislim.

Evo,situacija u mom susjedstvu:
Površno poznam jednu ženskicu,majku dvoje djece od koje jedno ima dawn.
I svaki put kad se sretnemo ili kad sjedimo na klupi u parku,nekad i više sati,ja nikad neću započeti s temom kako je sad malecka...ne znam...neugodno mi je...ponašam se kao da je sve u redu. Ponekad ona sama započne razgovor o logopedima i ostalim stručnjacima, o poteškoćama na koje nailazi u sustavu itd...ali ta tema se nikad ne pokreće s moje strane...

..neugodno mi je jer nekako mislim da joj je možda i dosta toga da ju okolina stalno nešto propituje i sl...

[ina33]

Tj. možda je zbunjuće drugima to da kažeš "dobro"... ovo kako si pristupila na netu je vrlo jasno i nema dilema, jasno si iskomunicirala problem i koja je faza i nekako se po tome vidi da si OK u glavi, možda očekuju takvu "priču" da možete nastavit neopterećeno komunicirati, a boje ju se sami inicirati....

[jennifer_gentle]

Ja mislim kao rosa i ina. Moja rođakinja je prije par godina doživjela prometnu i ostala nepokretna. Nismo nikad bile bliske, vdjele smo se možda 2 puta u životu.
Ljetos smo se vidjele na obiteljskom okupljanju, i bilo mi je nekako bed uopće je pitati kako napreduje fizikalna i ostale terapije, znam iz treće ruke da je poprilično beznadno da će ikada prohodati, pa mi je baš bilo neugodno čačkati tu temu, šta ja znam kako se osjeća, kako to sve podnosi...itd.
Pretpostavljam da bi bilo drukčije da se to dogodilo nekom bliskijem.

[Maslačkica]

Ja sam uvijek prije izbjegavala priču o takvim teškim temama: bolest i gubitak osobe. Zašto? Zato što sam tako jednostavno naučena. Djecu učimo da zadrže svoja pitanja "zašto čiko nema ruku" (već je negdje spomenuta ova situacija na forumu) ili sl. dok ne dođemo kući ili se odaljimo od te osobe da ne čuje osoba da pričamo o njoj. Isto tako, učili su me da ne pitam ljude o teškim temama "o tome se ne priča" i onda... na rodinom forumu sam pročitala TOLIKO puno postova koji se odnose na to da ljudi izbjegavaju priču o izgubljenoj bebi u trudnoći ili nakon poroda, a da majke pate zbog toga i da ispada da te osobe nikad nisu postojale.

E nakon, čitanja tih silnih postova, kolegicu na poslu sam pitala o njenom umrlom sinu - kako je umro, koliko je imao godina i kakav je bio na kraju krajeva. Žena je počela plakati i rekla da njena mama neće da priča o njenom sinu i da je za nju toliki udarac, jer ispada kao da njen sin, koji je živio 29 godina, nije nikad ni postojao - tako je ona protumačila njenu šutnju, a ustvari žene pate i šute, jer se o tome ne priča.

Isto tako, u istom uredu sam radila sa mladom ženom koja je imala vidljiv fizički nedostak, i jednog dana sam se ohrabrila da je pitam o tome - šta je bilo, kako se osjeća itd, a prije bi se "osljepljivala" na očito. Reakcija je bila sasvim normalna i znala se meni obraćati kada bi joj trebala pomoć, a meni je bilo drago, jer je to za mene značilo da joj nije neugodno reći meni - ja to ne mogu, hajde ti.

Tako da...ne znam, još uvijek se i ja kolebam i na kraju se ohrabrim pitati i smatram da nam život svašta donosi i ja mogu biti u istoj situaciji. Kada pitam osobe o bolnim temema nekako ovo sve gore što sam rekla ukratko objasnim i kažem da nije obavezno da pričamo o tome, da možda je prebolna tema za pričanje i da razumijem, ali, nakon pročitanih mišljenja, većinom žena, odbijam biti slijepa na takve situacije i pitam.

[mikka]

ja sam si ispala glupa jednom kad sam srela poznanicu, znala sam da joj je bila beba umrla u trbuhu oko termina i da je prosla pakao, pa sam razmisljala kako da joj kazem da mi je bas zao bebe i da joj se to dogodilo, i onda kad sam ju vidla sam se sva nekak zblesirala i nisam joj nikad rekla. jos uvijek mi je krivo zbog toga.

inace ne govorim klincima da je nepristojno pitat zasto je netko slijep, bez nogu, ruku ili sl. ne zelim da to bude tabu, ali ih vise upucujem na to da pitaju osobu o kojoj se radi, a ne mene, posto ja nemam pojma.

[kata.klik]

A obitelji bolesnih?
Ja bi rekla da je MM puno teže prošao i prolazi kroz sve nego ja. On je taj koji je uvjek uz mene, koji mora "trpjeti" sve i ponekad mi se čini da mu je užasno teško balansirati sa svime, a isto tako nekako ljudi uvjek pitaju mene kako sam ja, a njega zanemaruju. A meni se čini da su nam ti najbliži (suprug, roditelji, braća, sestre) ponekad u puno goroj situaciji nego mi.

[Sirius Black]

I MM isto prolazi kroz sve kao i ja, i puno toga je morao promijeniti u životu zbog novonastale situacije.

Slažem se da ovisi o obostranoj komunikaciji, ali meni je nekak neugodno prva se javiti nekom zdravom tko se meni ne javlja. Npr. ja sam ležala u bolnici skroz nepokretna i bilo mi je bezveze nazvati kolegicu s kojom sam se redovito čula malo prije nego sam se razboljela i za koju znam da zna gdje sam. Bilo bi glupo da ja nju zovem i pitam kako je, jer bi onda ispalo ko da se ja hoću njoj jadati da je meni teško. A meni je bed druge ljude gnjaviti sa svojim problemima jer ne znam da li to uopće žele slušati.

[sirius]

I MM isto prolazi kroz sve kao i ja, i puno toga je morao promijeniti u životu zbog novonastale situacije.

Slažem se da ovisi o obostranoj komunikaciji, ali meni je nekak neugodno prva se javiti nekom zdravom tko se meni ne javlja. Npr. ja sam ležala u bolnici skroz nepokretna i bilo mi je bezveze nazvati kolegicu s kojom sam se redovito čula malo prije nego sam se razboljela i za koju znam da zna gdje sam. Bilo bi glupo da ja nju zovem i pitam kako je, jer bi onda ispalo ko da se ja hoću njoj jadati da je meni teško. A meni je bed druge ljude gnjaviti sa svojim problemima jer ne znam da li to uopće žele slušati.

Ali imaš se pravo jadati ako ti je teško i imaš potrebu za tim. Mislim da ljudi to nekako i očekuju, pa ih ne treba razočarati.
Hoću reći, pojadaj se , izbaci to iz sebe, i nakon toga u nove pobjede. To je problem u komunikaciji, ti tapkaš kao po jajima da nikog ne uznemiriš, oni tapkaju da ne uznemite tebe i obzirom da najvažnije ostaje neizgovoreno, ostaje vam samo tišina. Nije li?

[Zdenka2]

I MM isto prolazi kroz sve kao i ja, i puno toga je morao promijeniti u životu zbog novonastale situacije.

Slažem se da ovisi o obostranoj komunikaciji, ali meni je nekak neugodno prva se javiti nekom zdravom tko se meni ne javlja. Npr. ja sam ležala u bolnici skroz nepokretna i bilo mi je bezveze nazvati kolegicu s kojom sam se redovito čula malo prije nego sam se razboljela i za koju znam da zna gdje sam. Bilo bi glupo da ja nju zovem i pitam kako je, jer bi onda ispalo ko da se ja hoću njoj jadati da je meni teško. A meni je bed druge ljude gnjaviti sa svojim problemima jer ne znam da li to uopće žele slušati.

A njoj je neugodno, jer se boji da će kopati po tvojim ranama, biti previše znatiželjna... Jedna od vas bi trebala prevladati tu nelagodu i dići slušalicu.

[Peterlin]

A obitelji bolesnih?
Ja bi rekla da je MM puno teže prošao i prolazi kroz sve nego ja. On je taj koji je uvjek uz mene, koji mora "trpjeti" sve i ponekad mi se čini da mu je užasno teško balansirati sa svime, a isto tako nekako ljudi uvjek pitaju mene kako sam ja, a njega zanemaruju. A meni se čini da su nam ti najbliži (suprug, roditelji, braća, sestre) ponekad u puno goroj situaciji nego mi.

Ima tu puno istine, ali zapravo sve se svodi na komunikaciju para i njihovu komunikaciju sa svima iz okoline... Moja mama već nekoliko godina gubi vid i tata nosi velik dio tog tereta. Ja sa strane gledam (jer ne živimo u istom gradu) kako oni prolaze različite psihičke uspone i padove, kako treba vremena da se čovjek privikne na novonastalu situaciju, kako se nose s okolinom i kako svatko za sebe proživljava svoje frustracije jer takve stvari ipak opterećuju i ostavljaju trag.

Moju mamu je u početku bilo sram što ne vidi, pa ne može pozdraviti ljude koje pozna, ali sad već većina okoline zna u čemu je problem pa joj se sami javljaju. Ona ima i drugih zdravstvenih problema (teško je pokretna) pa se zapravo dobro snalazi obzirom na situaciju i trudi se živjeti u skladu s mogućnostima. To je sve što čovjek može napraviti. Isto vrijedi i za okolinu - nama koji to gledamo a ne možemo pomoći često ostaje ne uvijek ugodna uloga slušača, ali to je najmanje što možemo učiniti. Dugo mi je trebalo da rodietlje uvjerim da nam se uvijek mogu obratiti za pomoć, pa vjerujem da je to još teže kod manje bliskih osoba. Ali to nipošto nije razlog za okretanje leđa. Netko ipak treba učiniti prvi korak, a dalje... ovisno o situaciji.

[jennifer_gentle]

meni su kao maloj rekli da mi je mama izgubila bebu, ali da je ni slučajno ništa ne pitam o tome jer će plakati. i tako mi je valjda ostalo.

[MoMo]

i ja mislim da smo tako "nauceni" i mnogima je tesko ili se ne znaju nositi sa tudjim teskim situacijama i u mnogim slucajevima su i svijesni da svojom rekacijom mogui provrijediti osobu ali izgleda da je to nesto jace od njih. alipo mom misljenju se tako iskrisaliziraju odnosi

[tua]

Ma ja sam shvatila da ju je prijateljica pitala kako je, a kad je SB ukratko odgovorila o bolesti, ona se vise nije javila. Ali meni, bar ovdje SB djeluje kao jaka osoba, na prvu recenicu o bolesti bi sugovornik trebao shvatiti da joj nije bauk pricati o svome iskustvu. Nije to jedina tema za razgovor, ima malu djecicu, bar se na tu temu moze izvuci netko kome je bed pricati o bolesti, ne mora bjezati od nje.

[cherry]

čitala sam što ti se dogodilo i baš me se dojmilo kako si hrabro iznijela trudnoću i uostalom, kako se još uvijek nosiš sa svojom bolešću.

ali, znaš što, svaka čast opravdanjima za ljude koji su se tako glupo i hladno ponijeli (nezgodno im, nelagodno, nije ih nitko naučio),
ja mislim da su u najmanju ruku infantilni i sebični.
i ja ću ti naravno reći : ne zamaraj se
ali, jbga, čovjek si, normalno je da te takve stvari pogode i naljute!
kiss

[minji otrok]

I reče davno Cesarić:

"Neko sa svojim bolom ide
Ko s otkritom ranom; svi neka vide.
Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi
I ne da mu prijeći u suze i riječi.

Radije ga skriva i tvrdo ga zgusne
U jednu crtu na kraju usne.
Zadršće, zadršće u njoj kadikad,
Ali u riječi se ne javi nikad. (...)"

Bilo da mi trpimo bol(est), bilo da se u boli(esti) trebamo drugome približiti - različiti smo, i različito reagiramo.
Naša ponašanja obojana su kako iskustvom, tako i našom prirodom (introverti ili ekstr., optimisti ili pesim., otvoreni ili suzdrž., itd.).

Ne tako davno, ljudi su osjećali obavezu (ili su tako odgajani) da obilaze bolesnika, da mu pomažu, da budu uz njega i njegovu obitelj.
A bolesnik je imao puno pravo uvrijediti se ako ga je u bolesti netko "zaboravio".
Čini mi se da smo danas te važne društvene dužnosti prenijeli (pre)elegantno na institucije.

No, ja se uvijek bojim kako će netko s kim nisam u bliskim odnosima reagirati ako pitam kako je. Jer netko od dobronamjernog interesiranja o bolesti/stanju, znaju vidjeti nedobronamjerno zabadanje nosa, prijetnju, nemam pojma što. Neki jednostavno vole sve sami odraditi.

[Sirius Black]

No, ja se uvijek bojim kako će netko s kim nisam u bliskim odnosima reagirati ako pitam kako je. Jer netko od dobronamjernog interesiranja o bolesti/stanju, znaju vidjeti nedobronamjerno zabadanje nosa, prijetnju, nemam pojma što. Neki jednostavno vole sve sami odraditi.

Kužim da ima ljudi koji se boje nešto pitati jer ne znaju kako će biti shvaćeni. Međutim, ja razmišljam drukčije. Da se nekom s kim sam bila u dobrim odnosima nešto ružno dogodi, a u zadnje vrijeme nismo često u kontaktu zbog životnih okolnosti, sigurno bih se javila i pitala: kako si i mogu li ti nekako pomoći?. Riskirala bih da me ta osoba otkanta i kaže kako ne želi o tome sa mnom razgovarati i nek ju pustim na miru.

[ina33]

Da se nekom s kim sam bila u dobrim odnosima nešto ružno dogodi, a u zadnje vrijeme nismo često u kontaktu zbog životnih okolnosti, sigurno bih se javila i pitala: kako si i mogu li ti nekako pomoći?. Riskirala bih da me ta osoba otkanta i kaže kako ne želi o tome sa mnom razgovarati i nek ju pustim na miru.

Evo, to se meni dogodilo, barem je to moja percepcija, ali u obrnutom smjeru nego tebi. Radi se o osobi koja boluje od neizlječive neurološke bolesti - nije bilo direktnog otkantavanja (rijetko toga bude, zar ne, rijetko tko će direktno reći "ne želim s tobom o tome razgovarati i pusti me na miru", većina ljudi ne komunicira tako izravno), ali je bilo ovo "dobro sam" i nejavljanje na pozive i izbjegavanje razgovora o toj temi (a o čemu pričati kad je ta tema vrlo bitna za život te osobe) i na kraju izbjegavanje kontakata pa sam i ja odustala jer mi se činilo da se namećem i da "silujem stvar".

Puno je tu suptilnih tišina, u kojima su mogući nesporazumi, rijetko tko razgovara tako direktno.

[Peterlin]

Ja sam znala uhvatiti sebe kako me muči osjećaj krivnje sto sam i dalje zdrava i čitava, a neki drugi ljudi imali su manje sreće. Toga se treba riješiti, dalje ide lakše.

S prijateljima mi je obično išlo lakše jer je bilo tema za razgovor i konačno imaš cilj - razvedriti osobu xy, a i znaš "kako diše" pa to nekako ide, ali s poznanicima dosta teško.... Često nisam znala što reći...

[winnerica]

Pa općenito se primjeti, nažalost često, da ljudi izbjegavaju bolesne ljude zato jer neznaju što s njima razgovarati, bude im neugodno u njihovom društvu jer su sami zdravi i tako... To je naučeno, osoba i ne misli ništa loše... Ljudi okrenu leđa i zdravim ljudima koji upadnu u probleme, nema veze kakve vrste... Npr. ostaneš bez novca, pa i bez prijatelja...

[AndrejaMa]

primjer iz mog iskustva...

u jednoj lošoj situaciji, muž moje poznanice rekao je da bolje da pustimo njegovu ženu na miru, dok se ne oporavi u potpunosti.
Primila sam to na znanje kao njenu želju.
Kasnije se uspostavilo da ona nije tako mislila, već je NJM mislio da je za nju tako najbolja.
Imam grižnju savjest još i danas što je nisam nazvala. Ona je mene nazvala nakon nekog vremena i tada sam između redaka shvatila da to nije bila njena želja. Nisam joj nikada to iskreno priznala - možda bi ona zamjerila svom mužu.

[ina33]

Izbjegavanja kontakta - moja je percepcija da me ta osoba počela izbjegavat jer sam joj naporna. Tko zna, u stvari, što se njoj čini... to nikad ne mogu znat 100%. Naš se odnos pretvorio u kurtoaziju jer je komunikacija na bitnu temu onemogućena (bitna tema - kako je ona zapravo).

[kata.klik]

pa ima toliko drugih tema za razgovor osim bolesti, ako sam bolesna nisam nesposobna za smijeh, zezanciju, i opuštanje. čini mi se da ljudi misle da ako si bolestan da te treba žaliti i stalno ispitivati, kako si....ma ako trebam psihološku pomoć, nekog s kim ću raspravljati o svom psihološkom stanju tražit ću, ali od prijatelja i poznanika očekujem da se ponašaju prema meni normalno, a ne da skreću pogled i imaju strah od postavljanja pitanja, zezanja i ostalog.

Bolesnom je najbolji lijek pozitiva i normalna komunikacija mene osobno smijeh i radost i pozitiva hrane i daju mi snagu.

[ina33]

Eto, meni se čini da su očekivanja stvarno različita, ali možda je to sve jedno te isto očekivanje... normalne komunikacije... samo što tu normalnu komunikaciju svi različito definiramo... Neki očekuju da ih se pita kako si, netko ne bi. Nije to tako jednostavno, ovisi od osobe do osobe, od odnosa do odnosa, rekla bih. U svakom slučaju je to jedan izazov koji nije jednostavno uvijek prevladati, ni zdravome, a ni bolesnome. Meni je u nekim fazama kad mi je bilo teško isto pasalo da me puste na miru, pa nakon toga mi je pasao kontakt, sve ovisi i o poklapanju faze i o tome koliko će druga osoba dobro iščitat emitirajuće signale.

[kata.klik]

meni nije problem kad me neko pita kako sam, samo želim da se ljudi oko mene ponašaju apsolutno normalno, da nisu obavezni svaki put kad me vide pitati kako sam ja, da mogu govoriti o svemu i svačemu, da mogu slobodno reći da imaju bilo kakav problem, bilo šta, a ne da se ustručavaju mene uvrstiti u neki razgovor jer misle da ja eto imam većih problema nego što je njihom....i da me ne žele zamarati sa takvim stvarima. Ja sam i dalje ista osoba bez obzira što se trenutno borim sa nekom glupom boleštinom. Ali to je moje mišljenje u mom konkretnom slučaju, recimo MM sve što nam se dešava proživljava na dijametralno suprotan način.

[Dodirko]

Mene je čak i jedan dio užeg kruga obitelji jednostavno zaobišao kada sam se razboljela...
Svašta čovijek nauči. Valjda sve to skupa čini život.

Sirius Black prvotno napisa
Kaže da je prednost bolesti da si okružen dobrim ljudima i ne moraš raditi selekciju prijatelja, oni loši sami odu.

Slažem se sa ovime potpuno.

A sa druge strane rodile su se neke nove veze od ljudi sa kojima sam bila površno povezana.

[Sirius Black]

A sa druge strane rodile su se neke nove veze od ljudi sa kojima sam bila površno povezana.

I kod mene isto

[Anemona]

Nije bolest, ali kad sam pokušavala zatrudniti, a trebalo je više od godinu dana, nama je to bilo jako teško razdoblje i užasno nas je nerviralo dobronamjerno ispitivanje svaki mjesec. Kako je? Jel ima što novoga?,...
Jednostavno smo več bili ludi od toga. Tada smo se dosta izolirali od ljudi, jer nam je odgovarao mir.
Od tada se držim onog što sam gore napisala, ako netko sam započne temu, ja pitam, inače ne.
Nikad ne znaš u kakvom su "stanju" ljudi.

[kata.klik]

Nije bolest, ali kad sam pokušavala zatrudniti, a trebalo je više od godinu dana, nama je to bilo jako teško razdoblje i užasno nas je nerviralo dobronamjerno ispitivanje svaki mjesec. Kako je? Jel ima što novoga?,...
Jednostavno smo več bili ludi od toga. Tada smo se dosta izolirali od ljudi, jer nam je odgovarao mir.
Od tada se držim onog što sam gore napisala, ako netko sam započne temu, ja pitam, inače ne.
Nikad ne znaš u kakvom su "stanju" ljudi.

OK nepitaš, to je uredu, ali neki ljudi jednostavno ne pitaju i izbjegavaju bilo kakav kontakt s osobom koja je bolesna. Zašto? Zar je nečija bolest zarazna, pa se boje da ako razgovaraju s tom osobom da će se i oni razboliti? (ne mislim na teme direktno vezane za bolest)

[ina33]

Vjerojatno se boje reći krivu stvar, pa šute i čekaju da bolesni progovori, ili su zbunjeni pa izbjegavaje teške teme vodi to linije manjeg otpora, a najmanji je optor izbjegavanje komunikacije. Imaš i ovih koji pitaju pa dožive odbijanje pa se povuku (moj slučaj - kad sam bila odbijena i kad sam odbijala). Sigurno se ne boje da će se zarazit od bolesti za koje se zna da nisu zarazne, ali to je bilo retoričko pitanje, pretpostavljam.

[ina33]

Što vi mislite o ovome, evo, iskreno, mene je to iznenadilo jer sam iščitala to kao savjet da bolesni treba prekinuti veze sa prijašnjim svijetom i oforimiti skroz nove veze, tj. govori o potpuno obrnutoj stvari - da bolesni treba prekinut veze sa starim poznanicima:

"Za osobe koje nisu rođene s invaliditetom, već su ga zbog bolesti ili neke traume stekle kasnije u životu, najjednostavnije je rješenje okrenuti se novim ljudima, koji ih nisu poznavali prije invaliditeta i koji ih hoće ili neće prihvatiti kao osobe s invaliditetom. Svi ti ljudi u prilici su sami odlučiti hoće li se družiti s nekim tko je vidljivo različit (npr. bez ruke ili noge, izrazito nizak, tko ima neki tjelesni nedostatak koji ometa kretanje ili ga čini čudnim itd.), što je teže ako postoji poznanstvo iz vremena prije nastanka invaliditeta.
- Osoba s invaliditetom treba drugim, novim ljudima ostaviti izbor između druženja i nedruženja i na taj način izbjeći neželjene i bolne reakcije odbijanja, omalovažavanja ili izbjegavanja."

Link:

http://www.jutarnji.hr/mirjana-krizm...drekla/503200/

Tj. to mi se činilo kao obranaštvo, ali ne znam, radi se o high profile psihologinji koja je to sve proživjela i sigurno je kompetentna govoriti to što govori.

Vezano je za njenu priču iz djetinjstva i šok da je tadašnja prijateljica rekla da joj je s njom neugodno zbog dečka, nakon čega je, nakon tri dana razmišljanja, M.K. odlučila ne razgovarati ni sa kim od svojih prijašnjih poznanika u školi.

[mitovski]

Meni se čini da je problem u tome da se ljudi kao što ste rekle boje pitati pa ne pitaju o bolesti ili nekom ružnom događaju, a onda s obzirom da nisu pitali ne žele razgovarati o drugim stvarima da ne bi ispalo da umanjuju bolest ili problem pa im je onda najlakše izbjegavati ljude koji su u teškim situacijama.
Mislim da oni najbolji, najbliži ipak ostaju u svim situacijama.
Ja se već dugo ne bojim pitati, niti družiti s osobama koje su ili bolesne ili im se u životu dogodila tragedija. Ako su meni jako bliski onda nema granica, znamo se , razumijemo se i otvoreno pričamo o svemu, ne samo o bolesti. Ako se radi o poznanicima i ako je nešto što je očito i poznato, pitam ali i razgovaram o svemu drugome.
Užasno je tako izbjegavati ljude kojima trenutno u životu nije baš najljepše da bismo sami sebi olakšali sitaciju, ali na žalost često je tako.

[ina33]

Vjerojatno se M.K. referirala na bolesti i stanja koja nisu trenutna tj. prolazna i na taj način smatra, pretpostavljam i kao osoba koja je to pretrpjela, ali i kao psiholog, da je kod nekih stanja uputna redefinicija svega, uključivo i kruga poznanika i prijatelja. Do čega vjerojatno i spontano dođe, na ovaj gore način - neki otpadnu, ali dođu i neki drugi, vjerojatno i neki koji dijele sličan problem ili oni koji nisu "zbunjeni" s novonastalom situacijom tj. nemaju problema s komuniciranjem i prihvaćanjem.

[sirius]

Ne vidim ništa čudno u tome, bolest, invalidnost i smrt su još uvijek tabu teme. Kako se netko nosi sa tim ovisi o njemu samom, neki nisu spremni se suočiti sa svojim strahovima, pa ih to plaši. Naravno, ako smo bliski sa nekim potrudi ćemo se peći preko tog staha i nalagode, ako nismo praviti ćemo se da se ništa dogodilo nije. Naravno, najviše zbog svog vlastitog straha, osoba sa tim nema nikakve veze.

[kata.klik]

naravno da je bilo retorički, i da naravno da mi je lakše razgovarati s nekim ko prolazi iste i slične stvari kao i ja, ali samo iz razloga što ne moram obješnjavati što prolazim, ali to ne znači da sam se isključila iz normalnog života i vodim neki paralelni.
isto kao i dok smo se3 borili sa neplodnošću, jedan dio moga svijeta je bio i svijet MPO-a, tako je i sad jedan dio mog svijeta karcinom, isto kao što se zadnje vrijeme više viđam sa ljudima koji imaju djecu...