Citiraj kata.klik prvotno napisa Vidi poruku
A obitelji bolesnih?
Ja bi rekla da je MM puno teže prošao i prolazi kroz sve nego ja. On je taj koji je uvjek uz mene, koji mora "trpjeti" sve i ponekad mi se čini da mu je užasno teško balansirati sa svime, a isto tako nekako ljudi uvjek pitaju mene kako sam ja, a njega zanemaruju. A meni se čini da su nam ti najbliži (suprug, roditelji, braća, sestre) ponekad u puno goroj situaciji nego mi.
Ima tu puno istine, ali zapravo sve se svodi na komunikaciju para i njihovu komunikaciju sa svima iz okoline... Moja mama već nekoliko godina gubi vid i tata nosi velik dio tog tereta. Ja sa strane gledam (jer ne živimo u istom gradu) kako oni prolaze različite psihičke uspone i padove, kako treba vremena da se čovjek privikne na novonastalu situaciju, kako se nose s okolinom i kako svatko za sebe proživljava svoje frustracije jer takve stvari ipak opterećuju i ostavljaju trag.

Moju mamu je u početku bilo sram što ne vidi, pa ne može pozdraviti ljude koje pozna, ali sad već većina okoline zna u čemu je problem pa joj se sami javljaju. Ona ima i drugih zdravstvenih problema (teško je pokretna) pa se zapravo dobro snalazi obzirom na situaciju i trudi se živjeti u skladu s mogućnostima. To je sve što čovjek može napraviti. Isto vrijedi i za okolinu - nama koji to gledamo a ne možemo pomoći često ostaje ne uvijek ugodna uloga slušača, ali to je najmanje što možemo učiniti. Dugo mi je trebalo da rodietlje uvjerim da nam se uvijek mogu obratiti za pomoć, pa vjerujem da je to još teže kod manje bliskih osoba. Ali to nipošto nije razlog za okretanje leđa. Netko ipak treba učiniti prvi korak, a dalje... ovisno o situaciji.