Imam prijateljicu čiji muž iz obitelji s dosta problema, regairao slično ovome što ti opisuješ. Mene je isto šokiralo kad sam čula da nikom iz svoje ekipe nije rekao niti da je dobio dijete niti da se oženio. Na sreću nisam brzala sa savjetima (nismo naročito bliske), ali moram priznati, da sam svašta mislila. Nakon par godina vodio se razgovor među muževima na jednom dječjem rođendanu i on je "tješio" nekog novopečenog tateka kako je zbog svoje obiteljske povijesti bio užasno uznemiren kad je zasnovao obitelj i kako je to želio, ali nikad nije imao hrabrosti (oženili su se kad je beba rođena) i kako mu je drago da ga je žena trpila dok se nije odšokirao i smirio tek neke svoje duhove iz prošlosti. Koliko znam ona je bila tužna zbog svega i zahtjevala da se uključi, ali eto očito je bila i strpljiva na neki način. Sad su već desetak godina obitelj i mislim da on uživa što je njegova obitelj na okupu i što se nije dokazalo ono "kakav otac takav sin" u njegovom slučaju. Ne moram spomenuti da hrpa "frendica" i danas voli izvlačiti njegovo ponašanje kad je beba bila na putu kao materijal za tračanje- kao da su razočarane što im nje dao više materijala.