Tempo života, financije, sreća,... život

[Anemona]

Nadam se da se smedja ne ljuti što kopiram njezin post napisan na HS - u. Jako me se dojmio jer se osjećam slično.

Divim se svakom tko u tekovinama civilizacije uistinu uziva, ali meni se zivot sve vise cini kao da je netko slucajno stisnuo >>| gumb... Stan, auto, roba, ducani, posao od 8+ sati, jaslice, vrtici... jednostavno mi to sve ne odgovara... premalo zivim, a previse me nosi bujica...
Kupim par kupona za masazu i onda me uhvati stres kako uplanirati jednu masazu tjedno meni i muzu, kada se vidjeti s prijateljima, rodbinom... Upisem pilates pa skuzim da mi je vise muka uplanirati nego sto mi je zadovoljstvo ici... Zudim za zemljom, sumom, mirom, laksim tempom...
A tempo se samo ubrzava... vidite li koliko je otislo od doba kad smo mi bili djeca. Tada je bila muzicka, pokoji sport (ne ovako bezobrazno skup kao danas) i igra vani sa susjedima. Danas nam bebe idu na bebe ribe, pa eng u vrticu, pa gimnastika/atletika/taekwondo...
Sto ih ceka u zivotu ako se stvari jos vise ubrzaju...

Koliko smo zaista sretniji s novim tekovinama civilizacije?

U zadnje vrijeme puno razmišljam o tome svemu.
Primanja su se smanjila, a mi smo računali s onakvima kakva su bila, klasika, minusi i ostalo,...

Odlučili smo pojednostaviti život maksimalno, jer me ovakav tempo stvarno više ne veseli.
Posadili smo ogroman vrt i svaki slobodan trenutak provodimo na selu u prirodi, bavimo se vrtom, "proizvodimo" hranu za sebe i jako smo zadovoljni.
Svakim danom mi je sve jasnije da me više uopće ne veseli odjuriti u dućan i nakupovati potrebne i nepotrebne sitnice, veseli me priroda i druženje s MM - om i djetetom.
Želim sve "sporije", želim uživati u danu, u trenutku, uživati u svemu.

Kako se vi snalazite u svemu, da li smatrate da je tempo života jedna velika zamka koju si sami slažemo?

Napomena: tema je otvorena brzinski, tko je shvatio bit, slobodno neka je produbi. Ipak pišem s posla.

[Mima]

Hm, ne znam, i ja često razmišljam o ovome jer mi se čini da samo jurimo i da pucamo po šavovima, pa onda uspoređujem naš život sa životom mojih roditelja i uopće ne mogu uperiti prstom u nešto konkretno što bi njihov život činilo mirnijim i sporijim od našeg danas ?? Sve mi se čini da se meni samo činilo da oni mirno i opušteno žive, jer sam bila dijete a djeca imaju sve vrijeme ovog svijeta.

[Anemona]

Ne znam, ja za početak mislim da djeca trebaju imatišto bezbrižnije djetinjstvo i da ih ne treba odmah opteretiti slobodnim aktivnostima.
Koliko im je zaista potrebno 3 ili 4 aktivnosti u dobi od 3-6 godina?
Nekako mi se čini da sve više toga nastojimo platiti novcem, a možemo sami,... pa nam treba sve više i više novca, pa moramo raditi, pa sve više stvari ne stignemo,... nastavi niz.

[Cathy]

Mene je lupilo neki dan, da mi dijete završava 4 razred osnovne...........
Di mi je nestalo 10 godina?

[Angie75]

Ovaj dio s planiranjem masaže mi je jako poznat
Pa je tako planiram već godinama....

I meni se čini da nam je tempo postao sulud. Kad gledam prijatelje koji rade po stranim korporacijama, zahvaljujem dragom bogu što nisam među njima.

[Mima]

Pa ne znam, ja ne znam djecu koja idu na 3-4 aktivnosti. Moja ide na dvije stjecajem okolnosti, a i to mi se čini puno i previše.
Što se tiče plaćanja aktivnosti, jedna od naših mjesečno košta sto kuna što i nije neki novac.

Zapravo baš ti odlasci na aktivnosti i jesu jedina stvar u kojoj vidim razliku između mog i životnog stila mojih roditelja; oni mene nisu vodili na nikakve aktivnosti, a to ne mislim da je dobro jer sam prilično lijena i loše organiziram vrijeme, sve mi je naporno itd.

[Anemona]

Ustvari mi nije pala na pamet usporedba sa životom mojih roditelja, nego čisto moj život i što mogu učiniti da usporim tempo.

[Cubana]

Ja bih za sve našla vremena, kad bih našla novaca :/

[seni]

ja mislim da je zivot izazov i to prelijepi izazov.
a u ljudskoj prirodi je da kuka i da se zali, te da misli kako su bas prosla vremena bila bolja i ljepsa.
medutim kao sto vec par puta primjetih, od ovih sto kukaju nitko npr. nije otisao ni u prasume amazone (ovo je naravno figurativno), ni u neka zabacena sela indije, ni u afriku ni u rusku tundru.
nitko takoder nije odbio porodiljnu naknadu, niti godisnji odmor, niti besplatnu zdravstvenu zastitu, niti izgradenu prometnu infrastrukturu, niti ista od toga sto se na ovakvim topikima rado smijesta pod "sustav". to se tako lagano zanemari, pa ispada da je sustav jedna ili dvije majice viska, manikira i pedikira.

sto se tice pojednstavljenja zivota, to se uvijek moze.

[Anemona]

Ja bih za sve našla vremena, kad bih našla novaca :/

A pitanje je što ti sve treba i da li ti treba?
Naša "preobrazba" je krenula silom prilika zbog manjka novaca i onda gledam sitnice:
- u kupaoni - nema više za svaki drek nova vrsta sredstva za pranje- jedna vrsta pere sve
- nema 10 vrta kremica nego max 2
- nema osvježivaća wc - a 1 kom 12 kuna, nego po 3 kune
- nema 4 vrste šampona, nego 1 provjerena
- nema 4 vrste gelova za lice, nego jedan blagi sapun
- sapun je "na nadopunjavanje"
- nema više tete koja čisti i pegla
- ...

To su samo male promjene u kupaoni, a velika financijska razlika.
A za tu razliku moraš puno više raditi, ili ideš u minus,...

- nema više mobitela na pretplatu, nego bon od 50 kn i dovoljno mi je,...

[Deaedi]

Potpisala bi Mimu, posebno u ovom dijelu:

Zapravo baš ti odlasci na aktivnosti i jesu jedina stvar u kojoj vidim razliku između mog i životnog stila mojih roditelja; oni mene nisu vodili na nikakve aktivnosti, a to ne mislim da je dobro jer sam prilično lijena i loše organiziram vrijeme, sve mi je naporno itd.

Inace, mislim da opcenito zivimo sve bolje i kvalitetnije.

[Cocolina]

Ja ponekad razmišljam o tome da prodam stan i kupim zemlju, malo životinja i pokrenem mali bizinis a to je: kuhanje ćušpajza i juhica za ljude koji nemaju vremena kuhati zdrave obroke.
Ali kada MM i ja počnemo pričati o tome onda malo maštamo i kako bi nam bilo lijepo bez strke i stresa koji svakodnevno doživljavamo.
Tko zna možda jednog dana nam se i želja ostvari.

[mamma Juanita]

ja isto volim što živim ovdje i sada
makar imam 101 stvar koju bih rado promijenila na bolje.
neke stvari iz starih vremena mi nedostaju ali svjesna sam toga da su mnoge stvari nekad bile teže i gore.
ne vjerujem u idealno, svako vrijeme nosi svoje.
mislim da je na nama zadatak da pokušamo naći kako se nositi s tim novim izazovima tako da maksimalno možemo svi skupa od njih dobiti,
što nije uvijek lako, ali sve ima svoju cijenu.

[Pcelica Mara]

A ja potpisujem mamu Ju.

Baš je lijepo sročila ono što i ja mislim

[ivanche]

Meni se čini da je najveći problem u tome što nemamo vremena jedni za druge sa ovakvim tempom života u kojem samo svi uvijek nekud žure. Zato se svi okrećemo konzumerizmu i stvarima pokušavamo nadoknaditi izgubljeno vrijeme.
Mom djetetu puno više znači da mu tata dođe na predstavu u vrtić nego da dobije novi autić ili neke skupe tenisice. A to često zaboravimo da je tako.

[Anemona]

Ja sam sad zadovoljna svojim životom, jer imam dojam da smo ga uzeli u svoje ruke i iskreno me veseli što lagano smanjujemo "uzaludne" troškove i polako se vraćamo nazad prirodi.

Kako ja vidim stvari:
- imali smo malo, bili smo zadovoljni
- onda su se povećala primanja i samim time smo imali svega više, ali smo i radili više, trebali više,...
- sad su se primanja ponovno smanjila i tek sad vidim da nam ovo što smo imali više nije donjelo nikakvo specijalno veselje

[Pcelica Mara]

Anemona, jasno ti je da postoje ljudi koji nemaju baš previše izbora.
I koji moraju puno raditi da bi imali malo, jedva dovoljno za život.

Nije to baš uvijek tako savršeno proporcionalno - puno radiš - puno imaš, manje radiš - manje imaš.
Nažalost.

[Anemona]

Anemona, jasno ti je da postoje ljudi koji nemaju baš previše izbora.
I koji moraju puno raditi da bi imali malo, jedva dovoljno za život.

Nije to baš uvijek tako savršeno proporcionalno - puno radiš - puno imaš, manje radiš - manje imaš.
Nažalost.

Kaj ozbiljno?



Na stranu sad raditi više, raditi manje, ja gledam na osobnom primjeru da možemo trošiti manje, jer postoji puno troškova koji su nam onako pod obavezno, a na kraju možemo bez toga.

A što se tiče raditi manje, evo ja radim jednako i sad i prije par godina, a sad mi je plaća ispod 3000 kuna, tako da mi je itekako jasno da neke stvari nisu savršeno proporcionalne, ali daleko od toga da na ništa nemamo utjecaja.

[AdioMare]

sad su se primanja ponovno smanjila i tek sad vidim da nam ovo što smo imali više nije donjelo nikakvo specijalno veselje

tako se i ja tješim

[Anemona]

Da dodam, uvijek postoje neki izbori u životu koji prevagnu.
Od krupnijih do sitnih, ali svaki donosi neku razliku.

Pa i kod kupnje stana se može odvagnuti.
Npr. jedni prijatelji su odlučili kupiti stan tu kod nas i nakon dugo godina ne žive više u Zgb., razlika u cijenipo kvadratu je bila ogromna.
Skuplji auto - jeftiniji.
Rabljene stvari ili nove,...

Radi se o rasponu od životnih izbora, pa do svakodnevnih sitnica.
I to je ono što mene fascinira, kako smo ponekad uvjereni da bez nečeg ne možemo živjeti, a tek kad to nemamo vidimo koliko smo bili u zabludi.

[Pcelica Mara]

Kaj ozbiljno?

Kod nas je suprotan proces.
Nakon porodiljnog sam planirala dio primanja svaki mjesec stavljat sa strane. Jer logično je da ako smo mogli normalno živjeti s manje od pola moje plaće, da možemo i plaćom umanjenom za neku malu mjesečnu ušteđevinicu.
Ali roga.
Koliko imamo toliko trošimo.

A što je najbolje (ili najgore ) kvaliteta života nam je konstantna, s punom ili s pola moje plaće.
Niti smo se prije čega odricali, niti sada nešto puno više možemo sebi priuštiti.
Stvarno enigma

[Anemona]

Jes, baš enigma.
Ja sam sama sebi doskočila na glup način.
Par puta u mjesecu bezveze dignem 100 kn i ubacim u običnu kasicu, onda ih zaboraviš i ostanu u kasici.
Ako je velika sila uvijek ih možeš izvaditi, ali je nevjerojatno kako 100 kuna koje ne postoje na računu, jednostavno ne trebaš.
A hebi ga, 100 po 100,...

[Pcelica Mara]

Ma doskočili smo i mi sebi - životnim osiguranjem.
Moraš uplaćivati, imo ne imo

A prakticiramo i kasice, djeci je to zabavno.

Ali i dalje me nervira enigma

[frodo]

Ja sam sad zadovoljna svojim životom, jer imam dojam da smo ga uzeli u svoje ruke i iskreno me veseli što lagano smanjujemo "uzaludne" troškove i polako se vraćamo nazad prirodi.

Kako ja vidim stvari:
- imali smo malo, bili smo zadovoljni
- onda su se povećala primanja i samim time smo imali svega više, ali smo i radili više, trebali više,...
- sad su se primanja ponovno smanjila i tek sad vidim da nam ovo što smo imali više nije donjelo nikakvo specijalno veselje

Anemona,ovo kao da sam ja pisala
naime, u istoj smo situaciji,kad mi je dijete navršilo godinu dana dobila sam posao i počela je jurnjava,počeli smo trošiti više jer smo imali više,znala sam kupiti neke gluposti samo zato jer su na akciji, pa su danima te vrećice stajale u špajzi ili gdje već jer ih nisam imala vremena raspakirati
dijete mi je u vrtiću bilo po 9 sati,vidjela sam ga 2,3 sata dnevno,nervozni i umorni i on i ja
to je trajalo 1 godinu i 9 mjeseci, tada mi ugovor na određeno više nisu mogli produžiti i ostala ja opet doma
ajme,tada sam opet počela primjećivati da drveće u proljeće lista,da cvijeće cvate,...živimo u blizini šume pa se može uživati u iskonskoj prirodi
sad sam već 6 mjeseci doma i guramo nekako što se financija tiče,smanjili smo hrpu gluposti koje nam nisu bile potrebne
uživam sa svojom obitelji kao nikad prije, dijete i ja i osluškujemo pjev ptica, cvrčke u travi,veselimo se malim rodama na stupu u blizini kuće...TO JE ŽIVOT !
i sama se sjećam kako sam kao mala jedva čekala da mi mama dođe s posla,samo da budemo zajedno,da me zagrli i da zajedno pečemo kolače...nije bilo jurcanja tko će imati noviji mobitel,skuplju ga garderobu,100 pari cipela,najnoviji model peugeotamercedesaaudia,555 maskari koje produžujuproduljujutrepavice itd itd itd
najveći doživljaji su bili odlasci u branje borovnica,bazge,gljiva,jabuka,,,penjanje na susjedovu trešnju
i išla sam na literarnu grupu i na matematičku i uživala u tome,ali kad sam došla doma nakon toga mama me čekala sa upravo pečenom štrudlom-zanči nije se radilo od 8 ujutro pa do kasnihprekovremenih sati, i nije bilo strepnje da će te sutra kad dođeš na radnom stolu dočekati radna knjižica jer si postao "višak"

ne znam,bilo je puno više druženja i spontanog smijeha,posjećivanja prijatelja i rodbine,bez da svaki put kad ideš nekome tome moraš dovuć torbetinu onu ukrasnu sa kavomkeksimavinomčokoladom,jednostavno si se spremio i išao
djeca su se dokasno navečer igrala pred kućama lovice,sa loptom,gumigumi...i to bez straha od pedofila i ostalih manijaka
sad ovo po meni nije život nego bezglava jurnjava,kao neke od onih igara na netu,tko će prvi i tko će bit brži i bolji u nečemu

naravno, ima onih, nažalost mnogobrojnih ljudi koji puno rade i jure da bi imali doslovno za kruh

oprostite na dugom postu,skratila sam najviše što mogu...

[frodo]

Ja sam sad zadovoljna svojim životom, jer imam dojam da smo ga uzeli u svoje ruke i iskreno me veseli što lagano smanjujemo "uzaludne" troškove i polako se vraćamo nazad prirodi.

Kako ja vidim stvari:
- imali smo malo, bili smo zadovoljni
- onda su se povećala primanja i samim time smo imali svega više, ali smo i radili više, trebali više,...
- sad su se primanja ponovno smanjila i tek sad vidim da nam ovo što smo imali više nije donjelo nikakvo specijalno veselje

Anemona,ovo kao da sam ja pisala
naime, u istoj smo situaciji,kad mi je dijete navršilo godinu dana dobila sam posao i počela je jurnjava,počeli smo trošiti više jer smo imali više,znala sam kupiti neke gluposti samo zato jer su na akciji, pa su danima te vrećice stajale u špajzi ili gdje već jer ih nisam imala vremena raspakirati
dijete mi je u vrtiću bilo po 9 sati,vidjela sam ga 2,3 sata dnevno,nervozni i umorni i on i ja
to je trajalo 1 godinu i 9 mjeseci, tada mi ugovor na određeno više nisu mogli produžiti i ostala ja opet doma
ajme,tada sam opet počela primjećivati da drveće u proljeće lista,da cvijeće cvate,...živimo u blizini šume pa se može uživati u iskonskoj prirodi
sad sam već 6 mjeseci doma i guramo nekako što se financija tiče,smanjili smo hrpu gluposti koje nam nisu bile potrebne
uživam sa svojom obitelji kao nikad prije, dijete i ja i osluškujemo pjev ptica, cvrčke u travi,veselimo se malim rodama na stupu u blizini kuće...TO JE ŽIVOT !
i sama se sjećam kako sam kao mala jedva čekala da mi mama dođe s posla,samo da budemo zajedno,da me zagrli i da zajedno pečemo kolače...nije bilo jurcanja tko će imati noviji mobitel,skuplju ga garderobu,100 pari cipela,najnoviji model peugeotamercedesaaudia,555 maskari koje produžujuproduljujutrepavice itd itd itd
najveći doživljaji su bili odlasci u branje borovnica,bazge,gljiva,jabuka,,,penjanje na susjedovu trešnju
i išla sam na literarnu grupu i na matematičku i uživala u tome,ali kad sam došla doma nakon toga mama me čekala sa upravo pečenom štrudlom-zanči nije se radilo od 8 ujutro pa do kasnihprekovremenih sati, i nije bilo strepnje da će te sutra kad dođeš na radnom stolu dočekati radna knjižica jer si postao "višak"

ne znam,bilo je puno više druženja i spontanog smijeha,posjećivanja prijatelja i rodbine,bez da svaki put kad ideš nekome tome moraš dovuć torbetinu onu ukrasnu sa kavomkeksimavinomčokoladom,jednostavno si se spremio i išao
djeca su se dokasno navečer igrala pred kućama lovice,sa loptom,gumigumi...i to bez straha od pedofila i ostalih manijaka
sad ovo po meni nije život nego bezglava jurnjava,kao neke od onih igara na netu,tko će prvi i tko će bit brži i bolji u nečemu

naravno, ima onih, nažalost mnogobrojnih ljudi koji puno rade i jure da bi imali doslovno za kruh

oprostite na dugom postu,skratila sam najviše što mogu...

[Anemona]

Pčelica Mara, ta tvoja enigma je bit moje teme - trošenje koje ni ne kužiš.

Imam ja bezbroj primjera, jer tek sad o tome razmišljam.
Npr. stigla zima, inače bih svaku zimu kupila par ili dva cipela, ove zime nisam, ne dami se nisu svidjele, nego je bilo važnijih stvari i što se dogodilo? Baš ništa, hodala sam u starima, najnormalnije, nije svijet propao.
Došlo proljeće, ista stvar, zaključila sam da će i stare biti ok.
Da sam tako razmišljala zadnjih 5 godina, ne bi nam trebao ni novi ormar za cipele.
Ukupna ušteda bi bila cca 10.000, kn, ovako je "samo" 2.000,00

[RozaGroza]

Pretpostavljam da ja ne moram pisati da se osjećam barem ovako kao Smedja, i još malo više

[Anemona]

Pretpostavljam da ja ne moram pisati da se osjećam barem ovako kao Smedja, i još malo više

Moram reči da bez obzira što se u nekim tvojim stavovima ne slažem, ali u ovom dijelu se puno puta tebe sjetim.

[krumpiric]

Ja se ponekad osjećam kao smeđa, zapravo, onako, na refule. Čak i kao roza :wow.

Ali ja sam imala sreću pa sam odrasla s ljudima koji su preživljavali od zemlje, od ribolova, i oni su živjeli gadno gadno, nusporedivo s ovim sada-stvarni stresovi, previše posla (jel ko od vas lovio ribu i stvarno kopao danima), kakav etečment s djecom-ma daj , možda rijetko, kakav odmor, kakva priroda, nedostatak stresa...
i s onima koji su "mirno živjeli" radnički život u socijalizmu, a žudili za tim da nekad avionom odu na poslovni sastanak...da imaju "život" koji su imali "neki drugi", da se "maknu"
mene je na kraju razmišljanje dovelo do toga da je do čovjeka, a ne do sustava niti situacije.
Bilo bi idealno od svega uzeti malo, živjeti na selu, ali blizu posla, živjeti u prirodi, ali putovati, živjeti u kućici, al da nije skupa...ali to nije RL.
Ne mislim da materijalno čovjeka usrećuje, naprotiv. Sve ono više od nužnoga nestane "u šumu" (ne u šumu s drvećem, nego noise šumu ), nestane tako što veća primanja, žešći tempo donose žešće troškove (primjer: ako si stalno na terenu, imaš nekog da ti čisti, jerbo čistit ne stigneš nikad...itd.), donose stil života koji nije ispunjeniji, ali se podrazumijeva...(karikiram, ali baš da ćeš na posao u trenirci ako imaš sastanke-nećeš)
Na kraju, ne mislim da je itko sretniji ovako ili onako-jer poznajem ljude koji žive u svakom od ovih "života"-sretan je tamo di je pronašao idealan balans.

(*ranje-gruba riječ ) je što svatko može znati što mu je balans, a malo njih kako do njega doći.

[smedja]

Vazan je osjecaj blagostanja, bitno ga je imati i usaditi djeci, ali bitno je i svako malo preispitati sto je to blagostanje.

Meni se pojavio u jednom trenutku kad sam imala osjecaj da smo osigurali materijalnu sigurnost u smislu da ne moramo okretati svaku kunu.
Sada mi je blagostanje to da ne moram misliti sto cemo jesti, ni kako platiti racune, ali bitno vaznije provoditi vrijeme sa svojom zdravom obitelji, sto manje provesti na poslu, naci fleksibilnije radno vrijeme.

Uzivam na primjer u putovanjima i novim kulturama (sto je neosporno tekovina danasnjice) ali trebam i vremena da to stignem...
Muz i ja cesto komentiramo da mnogi mogu puno raditi i puno zaradjivati, ali je umjece raditi sto manje, a zaradjivati dovoljno za blagostanje i jos malo vise...

Zapravo je miks svega to sto bi volila... i sto onako duboko u sebi zelim svojoj djeci. Zelim da zive u osjecaju blagostanja.

[smedja]

Bilo bi idealno od svega uzeti malo, živjeti na selu, ali blizu posla, živjeti u prirodi, ali putovati, živjeti u kućici, al da nije skupa...

X

...ali to nije RL.

U to odbijam povjerovati... dapace zelim da to bude bas moja stvarnost...

[Kaae]

Meni je glavna zanimacija pronaci nekakvu ravnotezu izmedju naseg nacina zivota i onoga sto se ocekuje od prosjecne radno sposobne osobe na jakotrulomdalekomzapadu. U usporedbi s tempom ovdje, mi smo, kao kultura (da ne imenujem narode) uzasno spori, neucinkoviti i, cini se, lijeni. Sto jest i nije problem.

Nikako me ne zanima rad zbog rada ili zbog zgrtanja novca koji necu nikad ni moci potrositi, a to je, cini se, ono sto radi jedan dio ljudi oko mene. Rade po nekoliko poslova da bi imali novaca. Novac stavljaju na stranu (ulazu u nekretnine i dionice, jel, jerbo nitko tu nista u banci ne drzi), kupuju stvari koje su meni/nama nebuloza, a onda nista od toga ne koriste jer izmedju nekoliko poslova i cinjenice da dan ima 24 sata jednostavno nema vremena za bilo sto. Ono, nula bodova.

Tako ne bih.

Ali moram priznati da ne bih opet ni na hrvatski nacin (onakav kakav je bio meni, ne nekom drugom, jer to ne znam), ako bas ne moram, gdje mi je bilo bitno sto cu jesti i koliko cu to platiti, a imala sam posao, relativno ok placen, nikakvih obaveza sto se tice djece i stan kod mame, gdje sam doprinosila rezijama i hrani, ali me nitko nije orobljavao za ratu kredita. Ovdje ratu ni ne osjetim. Puno je lakse bez egzistencijalnih problema.

Inace, uzivam u vremenu u kojem zivim koliko god to mogu, a vjerujem da bih se tako bila osjecala i u proslosti (a i u buducnosti).



P.S. Otisla sam iz Zagreba u gradic od 46 000 stanovnika. Imam kucu, imam vrt, imam komadic zemlje s jos vrta na zemljistu muzevih roditelja van grada. Godinu dana smo zivjeli bas na selu. Moze se, kad si navikao na grad itakoto, ali ja ne bih nikad vise. Zapravo, i u ovom gradicu mi fali - grad.

[ich123]

Nadam se da se smedja ne ljuti što kopiram njezin post napisan na HS - u. Jako me se dojmio jer se osjećam slično.

Koliko smo zaista sretniji s novim tekovinama civilizacije?

U zadnje vrijeme puno razmišljam o tome svemu.
Primanja su se smanjila, a mi smo računali s onakvima kakva su bila, klasika, minusi i ostalo,...

Odlučili smo pojednostaviti život maksimalno, jer me ovakav tempo stvarno više ne veseli.
Posadili smo ogroman vrt i svaki slobodan trenutak provodimo na selu u prirodi, bavimo se vrtom, "proizvodimo" hranu za sebe i jako smo zadovoljni.
Svakim danom mi je sve jasnije da me više uopće ne veseli odjuriti u dućan i nakupovati potrebne i nepotrebne sitnice, veseli me priroda i druženje s MM - om i djetetom.
Želim sve "sporije", želim uživati u danu, u trenutku, uživati u svemu.

Kako se vi snalazite u svemu, da li smatrate da je tempo života jedna velika zamka koju si sami slažemo?

Napomena: tema je otvorena brzinski, tko je shvatio bit, slobodno neka je produbi. Ipak pišem s posla.

anemona, ovo što si napisala kao da sam ja pisala...od kad sam ostala trudna....kao da se nešto u meni preokrenulo. uopće me više ne veseli materijalno, ne jurcam po trgovinama kao manijak, ne tražim više mjesta gdje ću trošiti novac, treba mi mir i sklad u životu, najbitnije od svega mi je da mi je obitelj, dragi ljudi oko mene i ja sama zdravi! a lako za sve ostalo, kao što si i sama rekla, vrijeme provedeno sa mužem i obitelji mi NITKO ni ništa na ovome svijetu ne može zamijeniti...jednostavno sam odlučila da trebam postati easy going, jer život prebrzo prolazi da bi svo naše dragocjeno vrijeme bilo preusmjereno na kredite, posao, karijeru...čovjek se htio ne htio izgubi u takvom tempu.....

[krumpiric]

meni je baš zanimljivo to što pišete, jer kao da nitko ne radi za osnovne potrebe, a ne za gluparije?
baš mi dodje da napravim financijsku analizu :D

[Mima]

baš

[flopica]

mene užasno guši ta užurbanost, trka bezglava, zvonjava telefona, sviranje auta, ja sam definitivno tip provincije.samo što provincija nosi opet drugačije "probleme". npr. znaš sve o peri periću, iako to ne želiš znati, ili pero perić zna sve o tebi iako ni on možda ne želi znati.
a ako još i želi, tu nastaje balada. nije bit u skrivanju nekakvih tajni, al nije ti ugodno saznanje da svi sve o tebi znaju. koliko plaćaš kredit, zašto ne pričaš sa strinom, od koga si kupio auto, koji wc papir koristi tvoja obitelj...
no, da je lijepo doći s posla u 3, do 5 obaviti ručak i kratki odmor, stići do prijateljice na čaj, na trening aerobika ili joge, pročitati s djetetom knjigu, je, stvarno je lijepo. jer je sve blizu, jer je sve usporeno, jer nema toga , za mene ubitačnog stresiranja od zvukova i slika.
s druge strane, moja zaposlena prijateljica iz velegrada, stigne i obavljati odgovorni posao, i u šoping, i na koncert i kod šnajderice, pa i na čašu vina. i ona je zadovoljna, ona je ispunjena, ona obožava taj kolorit velike džungle, taj muving, događaje, bujice ljudi vjerojatno i karakter igra određenu ulogu u cijeloj stvari.

sigurno da su današnji način života, mnogi izumi i tekovine modernog doba olakšali život na puno razina, krenimo od banalne veš- mašine, ne trebam dalje, ali s druge strane ipak se ja često zapitam koliko nam je zapravo i uzeo i uzima?

i doista, stvarno nostalgična naspram doba našeg odrastanja, gumi- gumija, graničara, veranja po trešnjama i općenito jedne ipak opuštenije i zdravije atmosfere. nije to samo taj gumi - gumi, to su vremena u kojima se generalno lakše disalo, naravno da je nekima i onda život bio tegoban i krvav
ali je svima ipak bio malo manje nabijen i ubrzan.

[ich123]

meni je baš zanimljivo to što pišete, jer kao da nitko ne radi za osnovne potrebe, a ne za gluparije?
baš mi dodje da napravim financijsku analizu :D

naravno da se radi za osnovne potrebe, većina nas, ali isto tako si pod utjecajem okoline sklon pogubiti se i potegnuti i za puuuno više, jer si misliš moram ja to, moram ovo, moram ono,...
ali nije ni bit ove teme rad za osnovne potrebe i gluparije, već nešto puno dublje, mi koje smo iskusile o čemu radi i kojima je zdravlje stradalo zbog velikog stresa i presinga na poslu, dobro se razumijemo.........

[krumpiric]

naravno da se radi za osnovne potrebe, većina nas, ali isto tako si pod utjecajem okoline sklon pogubiti se i potegnuti i za puuuno više, jer si misliš moram ja to, moram ovo, moram ono,...
ali nije ni bit ove teme rad za osnovne potrebe i gluparije, već nešto puno dublje, mi koje smo iskusile o čemu radi i kojima je zdravlje stradalo zbog velikog stresa i presinga na poslu, dobro se razumijemo.........

joj, zašto misliš da ja ne razumijem, ne znam jel ovo trebalo biti "ne znaš ti o čemu ja pričam"

samo se uvijek priča o tome kao da nekim ljudima nisu osnovne potrebe velike. Ima ljudi koji osim što si osiguravaju kvadrate za živjet, daleko rade pa moraju autom na posao i ne mogu mijenjati posao (npr. liječnici često ako su specifično specijalizirani), rade u smjenama pa moraju imati čuvalicu, hrane stare bolesne roditelje pa si ne mogu dozvoliti ne raditi...tako da, sve to treba uzeti u obzir, a ne ekipu koja čeka u redu ispred HMa.

[ich123]

joj, zašto misliš da ja ne razumijem, ne znam jel ovo trebalo biti "ne znaš ti o čemu ja pričam"

samo se uvijek priča o tome kao da nekim ljudima nisu osnovne potrebe velike. Ima ljudi koji osim što si osiguravaju kvadrate za živjet, daleko rade pa moraju autom na posao i ne mogu mijenjati posao (npr. liječnici često ako su specifično specijalizirani), rade u smjenama pa moraju imati čuvalicu, hrane stare bolesne roditelje pa si ne mogu dozvoliti ne raditi...tako da, sve to treba uzeti u obzir, a ne ekipu koja čeka u redu ispred HMa.

naravno da ne mislim...

htjedoh samo reći da treba naći balans...i pritom ne zaboraviti na prave životne vrijednosti

ovo je definitivno tema na koju se stvarno puuuuuuno toga može napisati

[Kaae]

Ali sto su prave zivotne vrijednosti?

Pretpostavljam da ih je bezbroj, cak i ovdje medju nama. A tek ako obratimo paznju na skroz drugacije kulture... Neke su konstante, ali ostalo... bojim se da ne.

[krumpiric]

naravno da ne mislim...

htjedoh samo reći da treba naći balans...i pritom ne zaboraviti na prave životne vrijednosti

ovo je definitivno tema na koju se stvarno puuuuuuno toga može napisati

ma imaš pravo, al mene muči činjenica da imamo različite uvjete, startne pozicije, prioritete, sposobnosti rasuđivanja...teško je znati što je pravi obrazac...

[Anemona]

meni je baš zanimljivo to što pišete, jer kao da nitko ne radi za osnovne potrebe, a ne za gluparije?
baš mi dodje da napravim financijsku analizu :D

A ne znam. Meni kad nas je stisnula financijska frka i kad smo napravili analizu, došlo mi je da plačem koliko je novaca otišlo na "gluposti".
Ove gore nove cipele svake sezone i ormar za njih je samo jedna od njih.

Ne dijelim univerzalni savjet, ni univerzalno pravu, jednostavno sam napisala kako se osjećam, što me iznenadilo i u kojem smjeru bih voljela da nam život krene.

[Beti3]

nitko takoder nije odbio porodiljnu naknadu, niti godisnji odmor, niti besplatnu zdravstvenu zastitu, niti izgradenu prometnu infrastrukturu, niti ista od toga sto se na ovakvim topikima rado smijesta pod "sustav". to se tako lagano zanemari, pa ispada da je sustav jedna ili dvije majice viska, manikira i pedikira.

Vidiš znam jednu osobu koja je odbila sve (ustvari ne znam za prometnu strukturu) to što nabrajaš, tu je, na forumu. Nije da se slažem s njom ( ja uzimam sve), ali ljudi od principa su ljudi od principa. I to poštujem.

[meda]

Hm, ne znam, i ja često razmišljam o ovome jer mi se čini da samo jurimo i da pucamo po šavovima, pa onda uspoređujem naš život sa životom mojih roditelja i uopće ne mogu uperiti prstom u nešto konkretno što bi njihov život činilo mirnijim i sporijim od našeg danas ?? Sve mi se čini da se meni samo činilo da oni mirno i opušteno žive, jer sam bila dijete a djeca imaju sve vrijeme ovog svijeta.

pa ne znam za tvoje, al moja mama je radila od 7-3, u jednom periodu (od moje 5. do 12. godine) smo zivjeli u stanu koji je dobila od instituta u kojem je radila, a koji je bio u istoj toj ulici (i isla je autom na posao ) , svaki dan je dolazila doma na gablec u 10h pa bi zajedno doruckovali. nisu svi ljudi imali aute i nisu pola dana proveli u razvazanju djece u skolu, iz skole, na raznorazne aktivnosti i druzenja. ja sam s 5 godina pocela ici sama van ispred zgrade, a tako i druga djeca. ja danas ostavim 5 minuta samog sog petogodisnjaka i otkad sam to napisala na forumu samo cekam kad ce mi socijalna sluzba banut na vrata

[Anemona]

Meda ja sam skoro ko tvoja mama. Živim 100 metara od posla,, radim od 7-15, a u 10 sam doma na gablecu i družim se s djetetom.

[ana.m]

Hm, da...nisam pročitala sve ne stignem sada, poslije ću.
Inače...pa sve ovisi tome koliko su ljudi podlegli konzumerizmu i time što se mora, a što se stvarno hoće...Dakle stvarima koje rade jer eto svi to rade ili bar većina.
Osobno, meni nekad ide na živce taj ubrazni ritam...S time, da mi doma ne tjeramo o o što nam se neda, samo zato što bi to možda bio red.
Da, voljeli bi otići živjeti u "šumu" i ne opterećivati se nebitnim stvarima. Recimo, osamstoijednim podpitanjem na roditeljskom u vrtiću o tome kakvu pernicu donjeti dijetetu u vrtić koja ionako služi više za igru i time ljudima oduzeti pola sata dragocjenog vremena...Eto navela sam nebitnu stvar i koja recimo porpilično može dići tlak nepotrebno. Ako ste me razumjeli što sam htjela reći ovime...
Teško je u gradu u kojem živimo, ljudima koji nas okružuju i način i tempo kojim sve ide furati u potpunosti neki svoj film, izoliran i bašmebriga, ali može se.
Osobno uživam u malim stvarima u životu. I općenito u životu!

[Mima]

Moja mama je radila od 7 do 3 i dolazila kući u pola 4. Nije dolazila kući za gablec jer nije mogla izlaziti sa posla, a i nismo živjeli u istoj ulici gdje je radila. Ja radim od 8 do 4 (mogi i od pol osam do pol 4) i dolazim kući u pola pet. Dolazim kasnije, ali idem kasnije i spavati jer kasnije ujutro ustajem.

Što ja znam - i meni se čini da su moji roditelji živjeli opuštenije i sporije, ali ne znam zašto mi se to čini, a kad to kažem mami ona mi se smije i ne misli kao ja. Da li stvar stvarno može biti u tome što mi odvezemo dijete na aktivnost dva puta tjedno? Obziirom da to u 90% slučajeva radi MM ne mogu se na to izvlačiti.

[cvijeta73]

Meda ja sam skoro ko tvoja mama. Živim 100 metara od posla,, radim od 7-15, a u 10 sam doma na gablecu i družim se s djetetom.

i onda moraš otvoriti temu o užurbanosti, stresu, bujici itd itd jer je to danas u trendu, ono - must je biti u stresu
ne mislim tu isključivo na tebe, svi se stalno žale (u RL) na taj brzi ritam, užurbanost itd.

a ja stalno imam osjećaj da nešto opako propuštam kad nemam taj filing da smo ubrzani.

dobro kaže mima, ako je uzrok užurbanosti te nesretne aktivnosti dva put tjedno, blago se nama s takvim stresom.

viciano (razmaženo) je to sve, rekla bi moja nona. a nona od krumpirić bi se sigurno složila.

ja u stvari ne kontam taj ubrzani ritam nikako. razumijem egzistencijalne probleme, razumijem svašta, al taj ubrzani ritam kod ljudi koji rade osam sati na dan - ne razumijem. ok, ako si ministar, gradonačelnik, predsjednik uprave banke, onda si i prije i sad radio puno.

šta je sad tako ubrzanije nego prije, nije mi jasno. da volim ići na masažu, kao cubana, sigurno bih našla vremena za tu masažu. novci su druga stvar. al to opet nema veze sa ubrzanosti današnjeg vremena. smedja, do kad ti radiš? ja radim do 4, možda ima veze što živim u ri, a ne u zg, pa sam doma u 4 i pol, a već sam pokupila M iz vrtića. J dolazi sam doma iz škole i sam ide doma u školu.
djeca mi idu svaki na jednu aktivnost. i to M samo zato jer je strašno inzistirala. dok je ona na plesu, ja, zamisli - pijem kavu na prekrasnom trgu. s intencijom i vječnim planom () vježbanja u obližnjem fitnes centru. dakle, da nisam lenja, stigla bih itekako i vježbati.
i sad je 6 sati, mi smo sve obavili i možemo raditi što god želimo.
J je il na treningu, il u parku. to je ajmo reć neki redovan život. s time da znam raditi, kad stisne, i prekovremeno, znam ići i na službeni put, zna i mm.

a nemam pojma, kako vi živite?

mima, suoči se sa činjenicom da je mama jednostavno - u pravu

[Anemona]

cvijeto73, jedini problem u jednadžbi je što nisi uzela u obzir gdje i do koliko radi MM. Od tuda nam užurbanost.

Inače temu ni u jednom trenutku nisam zamislila kao usporedbu danas i prije. Nemam pojma da li sam negdje nešto u tom stilu napisala, a bome sad ne idem čitati od početka.

Pod užurbanost ne mislim samo na manjak vremena, nego na konstantnu trku za novcem, kojih uvijek za nešto fali.

[Pcelica Mara]

a nemam pojma, kako vi živite?

Ma dobro, ali se svejedno volimo malo požaliti

U pravu si ovo što pišeš.
Ali, ti imaš veću djecu. Moji su oboje mali, ne idu nikud sami, stalno su doma i stalno su puni nekih zahtjeva ili su u šteti.
Ja zbog toga nemam dovoljno vremena.
Pa eto tako ni ja npr. ne vježbam iako mi je fitnes centar niti 100 m od kuće, svejedno, nemam vremena pored djece.
A i ja sam malo lijena, šta jest jest

S posla jurim doma jer nekako stalno želim što više vremena provesti s njima.
I osjećam se kao da stalno nešto žurim iako ni muž ni ja ne provodimo po cijele dane na poslu i imamo sasvim dovoljno slobodnog vremena.
A možda to i nije tolika žurba, koliko je taj dinamični život. Po cijele dane nema odmora, njih dvoje su stalno u akciji.

Nemam pojma, možda će mi biti lakše kad djeca narastu, možda teže jer će početi škola i aktivnosti...


Ova jurnjava za lovom mi već lakše pada.
A ionako znam da mi uvijek isto živimo, bez obzira na primanja