Nadam se da se smedja ne ljuti što kopiram njezin post napisan na HS - u. Jako me se dojmio jer se osjećam slično.
Divim se svakom tko u tekovinama civilizacije uistinu uziva, ali meni se zivot sve vise cini kao da je netko slucajno stisnuo >>| gumb... Stan, auto, roba, ducani, posao od 8+ sati, jaslice, vrtici... jednostavno mi to sve ne odgovara... premalo zivim, a previse me nosi bujica...
Kupim par kupona za masazu i onda me uhvati stres kako uplanirati jednu masazu tjedno meni i muzu, kada se vidjeti s prijateljima, rodbinom... Upisem pilates pa skuzim da mi je vise muka uplanirati nego sto mi je zadovoljstvo ici... Zudim za zemljom, sumom, mirom, laksim tempom...
A tempo se samo ubrzava... vidite li koliko je otislo od doba kad smo mi bili djeca. Tada je bila muzicka, pokoji sport (ne ovako bezobrazno skup kao danas) i igra vani sa susjedima. Danas nam bebe idu na bebe ribe, pa eng u vrticu, pa gimnastika/atletika/taekwondo...
Sto ih ceka u zivotu ako se stvari jos vise ubrzaju...

Koliko smo zaista sretniji s novim tekovinama civilizacije?

U zadnje vrijeme puno razmišljam o tome svemu.
Primanja su se smanjila, a mi smo računali s onakvima kakva su bila, klasika, minusi i ostalo,...

Odlučili smo pojednostaviti život maksimalno, jer me ovakav tempo stvarno više ne veseli.
Posadili smo ogroman vrt i svaki slobodan trenutak provodimo na selu u prirodi, bavimo se vrtom, "proizvodimo" hranu za sebe i jako smo zadovoljni.
Svakim danom mi je sve jasnije da me više uopće ne veseli odjuriti u dućan i nakupovati potrebne i nepotrebne sitnice, veseli me priroda i druženje s MM - om i djetetom.
Želim sve "sporije", želim uživati u danu, u trenutku, uživati u svemu.

Kako se vi snalazite u svemu, da li smatrate da je tempo života jedna velika zamka koju si sami slažemo?

Napomena: tema je otvorena brzinski, tko je shvatio bit, slobodno neka je produbi. Ipak pišem s posla.