Ja se ponekad osjećam kao smeđa, zapravo, onako, na refule. Čak i kao roza :wow.

Ali ja sam imala sreću pa sam odrasla s ljudima koji su preživljavali od zemlje, od ribolova, i oni su živjeli gadno gadno, nusporedivo s ovim sada-stvarni stresovi, previše posla (jel ko od vas lovio ribu i stvarno kopao danima), kakav etečment s djecom-ma daj , možda rijetko, kakav odmor, kakva priroda, nedostatak stresa...
i s onima koji su "mirno živjeli" radnički život u socijalizmu, a žudili za tim da nekad avionom odu na poslovni sastanak...da imaju "život" koji su imali "neki drugi", da se "maknu"
mene je na kraju razmišljanje dovelo do toga da je do čovjeka, a ne do sustava niti situacije.
Bilo bi idealno od svega uzeti malo, živjeti na selu, ali blizu posla, živjeti u prirodi, ali putovati, živjeti u kućici, al da nije skupa...ali to nije RL.
Ne mislim da materijalno čovjeka usrećuje, naprotiv. Sve ono više od nužnoga nestane "u šumu" (ne u šumu s drvećem, nego noise šumu ), nestane tako što veća primanja, žešći tempo donose žešće troškove (primjer: ako si stalno na terenu, imaš nekog da ti čisti, jerbo čistit ne stigneš nikad...itd.), donose stil života koji nije ispunjeniji, ali se podrazumijeva...(karikiram, ali baš da ćeš na posao u trenirci ako imaš sastanke-nećeš)
Na kraju, ne mislim da je itko sretniji ovako ili onako-jer poznajem ljude koji žive u svakom od ovih "života"-sretan je tamo di je pronašao idealan balans.

(*ranje-gruba riječ ) je što svatko može znati što mu je balans, a malo njih kako do njega doći.