 |
|||
potpis velik ko kućamagriz prvotno napisa
na temelju toga što je jedna baka u parku rekla izvoditi zaključke o tome koliko je tko dobar roditelj, ili nije, ili zgražati se, ili što se već radi na ovoj temi, je jednostavno, da se pristojno izrazim, totalno bezveze.
i ne vidim uopće svrhu ove teme, ni uz najbolju volju ne kužim point?!
ja kako god okrenem, uvijek mi se javlja misao da je to jednostavno neprirodno i čudno. velim, ajde kad su neke stvarno teške okolnosti u pitanju, pa se život izokrene i iskomplicira, pa od dva zla roditelji za svoje dijete izaberu ono manje, da ga bar mrvu zaštite.
al ovo, od svoje dati dijete eto da živi s bakom i didom, tetkom, strinom, ma meni je to bolesno, neko se niko ne uvrijedi, molim.
a izgovori tipa, roditelji rade pa ne mogu to mi je za nepovjerovati, prije bih rekla da je riječ o ljudima koji roditeljstvo odrađuju jer se to od njih očekuje, mora se, red je.
XI ja ovako mislim.
Imam u susjedstvu identičan primjer kao što je naveden u uvodnom postu.
Dvije curice, obje non-stop kod bake, roditelji žive 2km dalje.
Mlađa ide u vrtić u bakinoj ulici, starija je upisana u školu koja je bliže baki.
Ti ljudi su naizgled normalni,nježni su prema curicama,svaki dan dođu poslije posla, poigraju se s njima u parkiću, najedu se svi kod bake, popiju kavu, otpuhnu i onda pusa oko cca 18h odlaze u stan, a klinke ostaju kod bake.
Meni je to bolesno.
Kod njih je očito ovo što kaže flopica, čuvaju vlastiti komoditet.
I pitanje je vremena kad će maličke to shvatiti.
pa kako ne vidiš svrhu?
iznose se mišljenja o različitim načinima odgoja djece
i različitim načinima viđenja roditeljstva,
gdje je nekome nenormalno da dade djete babi il tetki jer mora ići na poso
a drugima je to eto savršeno lako i razumljivo...
ne mislim da je pod svaku cijenu djetetu bolje s roditeljem. sto različitih ljudi, sto različitih situacija i sto različitih rješenja.
x na magriz i punticu.
Za dijete je bolje da je s onim tko ga više voli.
Ali o roditeljima koji dijete iz praktičnih razloga ostave da ŽIVI kod nekog drugog ne mislim baš najbolje.
No, to sam samo ja.
i meni
po meni su ti roditelji samo bioloski roditelji, a uopce ne obnasaju ulogu mame i tate. ko sto je i meni moj otac samo bioloski otac, povremeni turist u mojem zivotu.
puntica, s godinama sam uvidjela da je ovdje moderno ili kako je netko rekao (mislim krumpiric) politički ispravno furati teoriju live and let live.
Mene to neće spriječiti da imam vlastiti stav i da ga ovdje argumentirano iznesem.
Isto tako,ja nisam pisala o primjeru gdje bi mi jedna baka jedno poslijepodne nešto ispričala. Ta baka živi preko puta mene, i svaki, ali svaki dan vidim što vidim.Godinama.
Tema itekako vezana za roditeljstvo i emocionalni razvoj djeteta.
Uostalom,volim pročitati i postove cura koje su nekad prošle to iskustvo bake/tete i kako se osjećaju nakon svega, sad nakon 30+ godina.
ovo potpisujem i dodajem malo svojeg i MM-ovog iskustva (frustracije)
Ja sam razdoblje od svoje pete do desete godine provela kod bake u mjestu 45 km udaljenom od Zagreba. Tata je radio u blizini i skoro bi me svaki dan došao vidjeti 15-ak minuta. Mama je manje-više dolazila jednom tjedno. Vikendom su me vozili našoj kući. Baka i deda su bili dobri prema meni, iako je deda, danas to mogu sa sigurnošću reći, još od rata vukao PTSP, i znao je imati stvarno loše periode - dosta često psihičko nasilje nad bakom (a samim time i nada mnom - jer je ona dosta patila, često plakala, a ja sam jako suosjećala). Moji su mislili da je to najbolje rješenje, jer u našem kvartu tada nije bilo vrtića, a iako je u školi bilo dnevnog boravka - on nije bio dobar za djecu koja trebaju više slobodnog vremena.
Danas ni sa kim od njih nemam blizak odnos. I nikad nisam bila na čisto kamo zapravo spadam. Baki i dedi odem relativno rijetko (a sad su već jako stari i dosta nemoćni) i kad si to osvijestim zna me malo peći savjest zbog toga (ali samo zbog naučenog osjećaja dužnosti, ne zbog bliskosti, na žalost). S mamom i tatom sam u OK odnosima i sad živimo jako blizu, ali nije mi kraj svijeta ako ih ne čujem i ne vidim danima. Oni su propušteno u djetinjstvu pokušavali nadoknaditi kasnije u praktički odrasloj dobi što je mene iritiralo i puno sam sretnija od kad ne živim s njima.
MM i njegova godinu dana starija sestra su u dobi od 5 i 6 godina ostali živjeti sa vrlo bolesnom bakom na selu 300 km udaljnom od Zagreba (u koji su im roditelji došli zbog posla i ne baš idealnog suživota s bakom). Ispalo je tako da su se oni više morali brinuti oko bake nego ona oko njih. Osim toga bilo je tu i pajceka i kokoši oko kojih je isto trebalo povremeno nekaj napraviti (uletili bi još neki rođaci kad su stigli, ali to nije bilo za stalno). Baka je neke periode provodila i u bolnici, pa su tada zapravo bili sami. Roditelji bi dolazili vikendima (ali ne baš svaki, jer im to što su otišli raditi u Zagreb onda zapravo ni ne bi bilo isplativo). Bili su iznimno vezani jedno za drugo, tako da se MM nije dao van iz škole kad je baka upisivala sestru, pa je morala i njega. U sedmom su razredu došli živjeti s roditeljima, ali to više nije bilo to.
Danas su i jedno i drugo u pristojnim odnosima s roditeljima (kao i ja sa svojima), ali daleko je to od bliskosti. Na žalost i njih je dvoje to isto tako potrošilo, pa je i njihov bratsko-sestrinski odnos prilično hladan, odnosno isto tako pristojan.
Te su situacije na nas toliko utjecale da su naša djeca uvijek i svuda s nama, osim u rijetkim i iznimnim slučajevima kad znamo da mi moramo negdje nešto obaviti što bi za njih bilo teško i naporno, pa ostaju na čuvanju kod baka i djedova, ali to traje max. 2-3 sata, nikada preko noći.
Djecu imamo radi sebe, ne radi baka i djedova (oni koji misle drugačije nisu ih ni trebali imati). To ne znači da djeca nikad ne smiju ostati nekoliko dana kod baka i djedova, ali u mom će se slučaju to dogoditi tek onda kad oni to sami požele, ako nas nikakva gruba sila na to ne prislili prije.
Slobodno me osuđujete radi jednoumlja, ali ja to iskreno tako mislim i osjećam.
Potpisujem od riječi do riječi.Ista situacija i kod mene i sestreja sam od svoje druge godine, pa do završenog četvrtog razreda osnovne škole živila kod bake. Mamu i tatu sam viđala kako kada, nekad svaki dan, nekad je znalo proći i 4-5 dana, i izrasla sam u sasvim normalnu ženui nikad nisam pomislila da me mama i tata ne vole
I bake često imaju prste u tome. Previše su popustiljve prema svojoj djeci, pokušavaju možda ispraviti neke svoje greške, pa samim time onda i prihvate unuke na takav način da žive s njima.
(Ako mojoj djeci jednoga dana to padne napamet, dobro će me naslušati....)
Ja sam za teoriju - nikada ne reci nikada. Ne znaš kakva te situcaija može zadesiti. Meni to samo uključuje tešku bolest i borbu za vlastiti život, no i to je samo privremeno dok se situacija poboljša. Ali isto tako i vjerujem da će barem jedan od roditelja biti sposoban brinuti se za djecu tako da djeca ne moraju napuštati roditeljski dom.
Ja isto tako ne shvaćam odlazak male djece na duga ljetovanja s bakamo i djedovima. Ok - tjedan-dva da se popune rupe tijekom ljetnih mjeseci dok roditelji rade, ali cijelo ljeto ....
Kada su djeca veće i idu svojevoljno to je druga stvar.
U ovakvim situacijama ja bih baku dovukla k nama, pa bi baka privremeno promijenila životno okruženje dok djeca ne porastu.
(Ne osuđujem vašu situaciju, samo navodim svoje mišljenje.)
Upravo tako, Vrijeska...Puno je i do baka. Moja svekrva se doselila k nama kad sam ja mjesecima ležala u bolnici na čuvanju druge trudnoće, samo da ne bi malo dijete selili iz našeg doma. Uvijek ću joj za to biti zahvalna. Ali da je kidnula doma čim je mogla - je!
S druge strane, nikad ne znaš što život donese, ali da bi mi tako nešto bilo prvi izbor - ne bi.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 31.05.2011. at 10:56
Evo točno je ovako bilo i kod nas, samo sam ja kraće bila u bolnici a više doma mirovala
Imam taj primjer u bliskoj okolini, ne vidim da je tu više prednosti nego mana. Naročito dugoročno i naročito vezano za emotivni razvoj djeteta. mislim da se sve može i bolje organizirati.
Osim toga, odrasla sam s bakom dok su mi sestre i brat bili s roditeljima 17ak km udaljeni. U mjestu koje je imalo i vrtić i školu...ni danas ne shhvaćam tu odluku. Roditelji su mi ko neki susjedi čije ime nekim čudom moram navoditi u raznim zahtjevima i formularima. Tako se osjećam. I to je strašno...ali nažalost-tako je.
Često sam se ko tinejdžer pitala zašto, mučilo me to jako, ni sestre ni brat nemaju "naviku" dolaziti, samo dijelimo neki teški osjećaj krivnje koji smo preuzeli od roditelja. Kao da osjećamo ono što su roditelji trebali osjećat.
Eto kako je to u mene sa 30+
Svak je priča za sebe, generalno govoreći, to je situacija koju treba izbjeći jer neće u pravilu izaći na dobro.
ja sam od svoje druge godine, pa do završenog četvrtog razreda osnovne škole živila kod bake. Mamu i tatu sam viđala kako kada, nekad svaki dan, nekad je znalo proći i 4-5 dana, i izrasla sam u sasvim normalnu ženu
ako previse ne zadirem, mene zanima bi li vi iz istog razloga napravile isto?
a šta da baka nije mogla doći jer se morala, npr. brinuti za bolesnog dedu, ili je morala npr. raditi ili...?
da je mogla uzeti dijete k sebi i brinuti se za njega dok si ti u bolnici ali nije mogla biti u tvome stanu?
što bi onda? što bi napravila da nemaš izbora?
ja bih radije dijete poslala kod bake, u tom slučaju, nego plaćala neku čuvalicu da provodi dane s djetetom dok sam ja u bolnici?!
Pa to sam i napisala u prvom svom postu negdje na početku topica. Razumijem, svatko se može naći u toj situaciji. I zato ne osuđujem, ali ako mogu birati - ne bih.
Jedno je dati dijete bakama na čuvanje dok si u bolnici ili preko ljeta. A drugo je da dijete ŽIVI kod bake.
to je privremeno i to je teška situacija, ali nije život tijekom nekoliko godina
i ako baka mora raditi kao i ti, onda se opet morate orgnaizirati drugačije, zar ne?
zašto bi baka radila, ili se brinula za bolesnoga djeda, kopala vrt i sl. i još čuvala tvoje dijete, a ti odradila svoje i onda se "ladala" na kavi?!
ali, ako roditelji imaju dobre razloge zašto dijete treba živjeti s bakom, zašto ih trebamo osuđivati?!
ja u svakom slučaju mislim da je za dijete bolje živjeti s nekim tko želi i može živjeti s njim, nego živjeti s nekim tko nema volje/vremena za njega
ovdje čim netko iskaže svoje mišljenje koje je suprotno odmah ga se proziva da osuđuje tuđe postupke
ne osuđujem, samo kažem da mi to nije u redu i da ja tako ne bih postupila, tko sam ja da nekome sudi radi njegova načina života?!?
samo sam htjela nadodati da je obično negdje i neki tata prisutan u obitelji - zašto bi se njega oslobodilo roditeljske dužnosti dok sam ja u bolnici? (sada će netko izvući da je tata pomorac, na službenom putu, no takva je manjina, i uvijek postoji ali ...)
djeca se ne prave ako nemamo vremena ŽIVJETI s njima.
ovo o volji ne bih ni komentirala.
X
Meni je ova situacija nevjerojatna. Mozda je moj nacin zivota skroz drugaciji, ali ovo mi cudnije od onog da dijete zivi kod bake.
nisam sigurna da je to manjina, odnosno, da većina muževa ima takvo radno vrijeme da mogu sami brinuti o djetetu
recimo, mm radi u školi, u smjenama, i kad mene nema on se ne može sam brinuti o djetetu jer vrtići ne rade do 8, a ona poslije vrtića nema s kim biti.
tako da kad ja moram na put, ili ako bih morala u bolnicu, moje bi dijete bilo kod bake, 300km od kuće. koliko dugo treba
drugog izbora i onako ne bismo imali :/
to je u idealnom svijetu
u stvarnom svijetu nije baš tako
inače ne bi postojale socijalne službe, domovi za nezbrinutu djecu itd
ma daj
kako može to bit čudnije od onog da živi kod bake? To da je s mamom stalno?
Pa na što smo došli.
deaedi, ne pretjeruj
to je malo dijete, ok, s 13 mjeseci sam već počela raditi, al do 12 mjeseci bome sam i ja imala malog priljepka koji je stalno cicao
s načinom života koji je bio u fazi hibernacije
moje dijete živi samnom, povremeno kod bake i dede na čuvanju par sati ako moramo nekaj obaviti, nikad nije prespavao nigdje sam bez nas, dali ga mislim ostaviti kod bake na spavanju jednom? da definitivno, sad mi to trenutno zvuči blesavo jer zivimo na istom katu.
a da se vratim na sebe, moja baka je živjela dvadeset kilometara dalje od nas na selu, burazi su mi krenuli u školu, mama i tata radili od 6-14, 7-15, mama u jednom gradu, tata u drugom, da bi me vozili svaki dan kod bake na čuvanje meni bi to izgledalo otprilike ovak, ujutro buđenje oko 5, da bi me mama dovezla kod bake, pa onda još stigla na posao nazad u grad, a ja bi morala biti na nogama sa nepune dvije godine od pet ujutro...e sad jeli humanije za dijete da ostane kod bake spavati ili ga mučiti na taj način.
pa bi onda uletila kakva čuvalica ili bi baka doselila k njemu jer je jedno mjesto u stanu ionako ispražnjeno
ti si u bolnici privremeno nekih 7-max9 mjeseci (govorimo o čuvanju trudnoće)
a baka, nema nikakvih obaveza osim uletiti kad tebi treba?
neki ljudi stvarno žive u idealnom svijetu
Pa gledaj, mogu razumijeti da netko mora raditi da osigura egzistenciju i da ima razloga da dijete ostavi kod bake, ali bas da se u 13mj ne odvojis od djeteta duze od 20 min mi je nevjerojatno.
U tri godine otkako sam mama, nijednom svog sina nisam ostavila bakama duže od nekoliko sati, i to onda kad sam zbog druge trudnoće hodočastila po bolnicama. Iskreno, diže mi se kosa na glavi od roditelja koji misle samo na svoj komoditet kako ste i gore navele.... ukoliko je u pitanju egzistencija, utrka za novcem, borba za životom u smislu bolesti ili nečeg, onda duži boravak kod baka odobravam... sve ostalo mi je užas! A hvala Bogu oko sebe se susrećem s majkama koje vikendima plaze okolo , djecu čuvaju bake, s djecom se apsolutno nikuda ne ide jer one tad ne bi mogle ne znam u miru popit kavu ili pogledat robu u butiku. Ja jednostavno nisam takav tip, moje djiete mi je najvažnije i od kad sam ga rodila nikakvi izlasci, komoditeti nisu mi uopće važni.
Deaedi, pa vjeruj, puno nas je takvih
Posljednje uređivanje od vertex : 31.05.2011. at 11:58
za čuvalicu bismo mogli skupit lovu jedino da mm nađe još jedan posao, ali onda bi još manje bio doma (posao bi vjerojatno trebao biti noćni) tako da opcija čuvalice otpada
baka se ne bi mogla doseliti k nama na par mjeseci jer, vjerovali ili ne radi (ima 55 godina i jooooš puno godina rada ispred sebe, nije u penziji). to pričam o svojoj mami, sa svekrvom je još gora situacija, ona ne bi mogla čuvati dijete više od 2 tjedna, jednostavno nema šanse, pa ni da je dijete kod nje doma
jbg nekad u životu moraš donijeti odluke koje ti baš i nisu drage, ali nemaš drugih opcija
pitam se bi li se onda svi zgražali kako smo grozni roditelji što smo dijete iskuferili mjesecima kod bake?!
Puntice, svatko svoje probleme rješava kako najbolje može. Ali ostaviti dijete godinama (ne danima, tjednima, mjesecima) kod djedova i baka je ili natprosječno teška obiteljska situacija ili u najmanju ruku tema za "kolektivno komentiranje"
Ne, puntica, naravno da ne bi. Mislim da su svi stavili ogradu da su im ovakve stvari nezamislive osim u slučaju prijeke potrebe - a odlazak mame u bolnicu kad tata ima takvo radno vrijeme kao tvoj muž, ako se zaista ne može naći drugo rješenje, jest prijeka potreba. (btw. iz čiste znatiželje, pa tko bi kod bake čuvao dijete ako ona radi, tamo bi upisali dijete u vrtić?)
Ja se slažem da ovakve teme često služe za čisto zgražanje i osuđivanje, ali evo, ja sam se javila jer znam za slučaj sličan opisanome u prvom postu, i u slučaju koji znam nije riječ o nikakvoj prijekoj potrebi, i kako da kažem - taj je slučaj često komentiran u mojoj proširenoj obitelji jer njime moja mama naglašava kako neki roditelji nekim bakama dozvole da čuvaju unuke dan i noć, a mi , eto, ne damo.
Moji će slijedeći vikend na tjedan dana kod mojih (5km udaljenosti) jer tjedan dana pred ispit nisam funkcionalna mama ni supruga. A u kolovozu će s njima biti mjesec dana na moru. Tako da su često sa djedom i bakom. Ali dom im je u našoj kući.
Meni je pak grozno kada dodjem u npr. H&M, dijete se dere u kolicima, a mama lijepo razgledava robicu. Da, meni je vazan moj komoditet, a jos vazniji djetetov, i u pravilu ne vodim dijete sa sobom po ducanima, buticima, dok razgedavam i isprobavam robu po buticima (jer, zacudo, moram na posao doci odjevena, a ne gola, pa neku robu moram i kupiti). Takodjer, preferiram da ne vodim djecu sa sobom dok odem na kavu sa prijateljima 1x u 3mj (narocito ako ti prijatelji nemaju djecu), radije uopce i ne odem ako moram na takva mjesta uzeti djecu, jer se to onda svede na trcanje za i oko njih, na umirivanje (evo, evo, sad cemo ici...). I da, priznajem da me nerviraju ljudi koji apsolutno svukuda vode djecu sa sobom, jer jednostavno ne vjerujem da ih nisu imali kome ostaviti - ok, ako zive tako da su skroz izolirani, onda ni nemaju prijatelja/poznatih kome bi ih ostavili, upravo radi takvog nacina zivota, da su skroz orijentirani samo na sebe i djecu.
Dakle, ne vodim djecu sa sobom kod: doktora, frizera, kozmetičara, u banku, na kavu s prijateljima (osim ako ne naglase da ih dovedem), u državne institucije na vađenje raznorazih potvrda i dokumenta, u kupnju (osim ako su baš raspoloženi i ja sam spremna izaći iz dućana praznih ruku ako treba)...I takvih je situacija sigurno bilo više od 20 min u 13mj. Valjda sam ja prekomotna.
Posljednje uređivanje od Deaedi : 31.05.2011. at 12:15
Mene ne nerviraju svi ljudi koji koji ne vode svuda sa sobom djecu, samo neki.
Imamo slučaj u obitelji gdje je dijete živilo kod bake, par ulica dalje, kao da se ne diže ujutro rano. To je jako zgodan izgovor, kad želiš svaku večer landrat s prijateljima. Ti roditelji su onda bili na sebe i svoje zadovoljstvo usmjereni, a takavi su i danas, kad su ljudi starije dobi.
Potreba je potreba, to je jedno, a roditelji koji nisu osobito brižni, to je nešto što također postoji.
Mene ne nerviraju svi ljudi koji koji ne vode svuda sa sobom djecu, samo neki
meni je muž kupovao hlače jer nisam htjela s malim djetetom u trgovinu
ne, ovo što si ti navela mi je sasvim normalno, ni ja ne vodim dijete doktoru sa sobom, nit frizeru niti u SVE situacije koje si ti navela, ali ga za to vrijeme čuva tata,dakle drugi roditelj, a ne baka. Kad kupujem odjeću za sebe, idemo svi skupa u šoping, muž prošeće okolo s klincem , pojedu sladoled, ili popiju neki sokić dok si ja kupujem.... ma možda sam se krivo izrazila ali poanta nije bila u tome da moraš 24 sata bit s djetetom nego ne volim mame koje s tim ostavljanjem djece zbilja pretjeruju i ostavljaju ih non stop bakama. U svemu postoje granice.
Ja sam bila doma sa djetetom dvije godine i za to vrijeme si nisam kupila niti jedne hlače.
Nosila sam trudničke, ono što je žalosno je da sam ih fino popunila.
debeli potpis na ovo!!!!!!
ja osobno znam mamu koja klincima samo namigne kad su kod bake, i onda klinci navaljuju " baka mi bi spavali kod tebe" a onda mama sva sretna izlazi van!!!! To mi je zbilja FUJ.
neki ovdje vrlo lako i paušalno daju ocjene "ja nikad ne bi..."
sila zakon mijenja.
nekada ljudi jednostavno nemaju izbora.
mene su sa godinu i pol dali kod bake u slavoniju, a oni ostali u zg.
tada, 83. se podstanarski stan u zg jedva nalazio, a da bude primjeren za život s djetetom i da se još s tim djetetom moglo pristojno živjeti.
tata je studirao, mama je radila. meni, i kasnije sestri, kod bake i dede nije nikada ništa nedostajalo. starci su dolazili svaki vikend i maksimalno provodili vrijeme s nama, zimske praznike smo bili kod njih, ljetne na moru s njima po 4 tjedna . i ne zamjeram im, jer samo oni znaju koliko im je sve to teško bilo, pogotovo mami.
dani provedeni u slavoniji su definitivno najljepše vrijeme moga života i otamo imam samo lijepa sjećanja. da nije bilo rata, vjerojatno u zagreb ne bi došla do fakulteta.
a da se nađem u takvoj situaciji... ne znam, nadam se da nikada neću ni biti u prilici saznati.
xxx
Meni je situacija iz prvog posta nenormalna, neprihvatljiva, i tema za socijalnu službu. Mogu samo još potpisati i medu:
babyboys, a možda to i jest neka kvalitativna ocjena takve situacije, kakav je zapravo odnos djece i roditelja? Gdje je bilo dovoljno brige i topline, to se osjetilo i upilo i na daljinu, gdje nije - ostala je praznina.
Posljednje uređivanje od vertex : 31.05.2011. at 12:33
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom