Mama, tata dođite mi u goste

[Vrijeska]

Ok, jesi li ti pročitala da tata radi? I kad dođe s posla ima posla. Ne mogu se naručiti kod frizerke jer nikad ne znam da li će taj dan doći doma na vrijeme...Ili će se zadražti još sat ili dva!
Koliko mi se puta desilo da se nekaj dogovorim u vrijeme kad bi on trebao biti doma, pa sam na kraju opet svo troje morala vuči sa sobom! Ne, nemam izbora!

I ja ovako.
I nije mi teško. Navikla sam na to.
Iako živimo s jednom bakom ne ostavljam ih često s njom, baš ako je hitno i ako najmanja spava. Ostalo mogući čuvari - dok ja organiziram čuvanje, odvezem do njih na čuvanje, i sve što uz to ide, lakše mi ih utrpat`
u auto i sve ih povesti sa sobom.

[ana.m]

Ja čak ne vozim...

[Vrijeska]

Ja čak ne vozim...

ja sam ljenguza pa nigdje bez auta

[SikaPika]

Zgrčilo me u stomaku kada sam pročitala početni post.
Kada sam imala godinu dana, starci su se presili sa sela u grad. Kao, trbuhom za kruhom. A imalo se zemlje, moglo se lijepo živjeti. Brat je tada imao 11, sestra 18, a starija sestra se već bila prije odselila.
S nama je živjela i baka, no kada sam imala dvije i pol, preselila se kod tete (tatine sestre), a mene su dali u jaslice. Nikako ih nisam prihvatila, starci su radili, brat i sestra išli u školu pa sam ja tu zimu otišla kod tete. Kao, samo tu zimu.
I ostala do svoje 18.-e kada sam se vratila u grad, na faks, kod tate.
Moja je mama umrla kada sam imala 11. Viđali smo se samo za vikende i praznike.
Do prije 2,5 godine mi je cijela ta priča bila normalna. Uzimala sam je zdravo za gotovo.
Dok nisam ostala trudna i zapitala se - KAKO JEDNA MAJKA MOŽE OSTAVITI SVOJE DIJETE NEKOM DRUGOM?? Tuga, bijes, ljutnja, nemoć - sve to i sada obuzima moje srce, istina, u malo manjem intenzitetu nego onda. Hormoni su me pucali, plakala sam, u svojoj duši sam ju i mrzila, a najviše me boljelo što ju ni sada ne mogu pitati zašto je to učinila. Koga god da pitam, kažu - nije se mogla oduprijeti posesivnoj teti (nije imala djece ni muža), htjela te je vratiti, ali joj je ova govorila da će ti biti bolje. I možda mi je htjela bolje. I nije da ja sad nešto želim promiijeniti u svom životu, presretna sam ovakvim kakav je i pitanje je bi li sve bilo tako..., ali se nikako, nikako ne mogu pomiriti s tim da se moja majka mogla odreći tako malog djeteta, znati da ono tone u san u nekom drugom krevetu, da se smije nekoj drugoj ženi, da rukice grle nečij drugi vrat, a ne majčin, osobe koja bi ti trebala biti najbliža na svijetu posebno u to doba!

Nema dana kada gledajući svoju djevojčicu ne mislim an moju mamu. Kako li joj je bilo teško. A opet, zar nije mogla promijeniti cijelu stvar! Mogla je vratiti baku kod njih (navodno se baka posvađala s mojim tatom, njezinim sinom), mogla je naći neku ženu koja bi me čuvala...
Moje dijete ni jednom nije prespavalo nigdje drugdje, ma, nije ju ni jednom MM uspavao. Njoj je mjesto sada s nama. Baka i deda svako malo pitaju kada će prespavati kod njih, vodili bi ju na more, a meni ne pada na pamet tako malu je dati, osim toga, još uvijek doji.

Najviše mi je žao što je i umrla, a mi nismo nikada imale odnos majka i kći. Ona je bila žena koja je dolazila nama u goste, ja sam odlazila kod njih, ponašala sam se normalno, sve je to kao funkcioniralo, ali sad kad pomislim, nikada među njima nisam našla svoje pravo mjesto. Kao da sam uvijek bila gost. Sjećam se jednom, imala je slobodan dan, ležala je na kauču poslije ručka i rekla mi da legnem pokraj nje, ja nisam imala vremena, morala sam ići van, s društvom. Čak mi je išla i na živce s tim. Što bih dala da sada mogu leći kraj nje i bar malo ju zagrliti.

[SikaPika]

Nema tog posla ni novaca zbog kojeg bi ga ja ostavila i ne vidjela ga danima, tjednima...

potpis

[smedja]

SikaPika tako mi je zao

[Cubana]

SikaPika tako mi je zao

Potpis.

[Ivanna]

Ajme, SikaPika, baš mi je žao!

Ma ja znam da svaka obitelj koja tako funkcionira ima svoje razloge i ne osuđujem nikoga, ali gledajući svoje dijete, nije mi jasno, stvarno mi nije jasno kako se odlučiš na takav život....

[cherry]

ana.m, potpisujem.

a na neke, kao što su komentari od daedi, nemam volje ni pisati odgovor.
izgleda da ipak živimo u paralelnim svemirima;
meni bilo čiji dodatni anganžman (osim roditeljskog - koji nisu uvijek u zg) zahtijeva toliko bolnog truda,
da mi je lakše odreći se raznoraznih šopingića, a na sve drugo 'vucarati' svoju o, tako nesretnu i uskraćenu, djecu sa sobom :kees:

apropos, upravo sam u dilemi slati ih sa svojima na more bez nas nekakvih 10-15 dana...
vjerujem da se moje mišljenje razabire: osim ljute sile i potrebe, ne razumijem kako ljudi mogu ostaviti svoju djecu.

[summer]

sikapika

[babyboys]

Ajme, SikaPika, baš mi je žao!

Ma ja znam da svaka obitelj koja tako funkcionira ima svoje razloge i ne osuđujem nikoga, ali gledajući svoje dijete, nije mi jasno, stvarno mi nije jasno kako se odlučiš na takav život....

sikapika, rasplaka me.

ivanna, niti jedan roditelj se ne odluči lako, ali nekada jednostavno nemaš izbora. ja sam se često pitakla zašto moji roditelji nisu došli u Vinkovce biti s nama, što bi im falilo. a sada, iz ovih cipela, neke stvari su mi puno jasnije i znam koliko je mojoj mami bilo teško svaku , ali svaku nedjelju navečer kad bi ulazila u vlak. i tako 10 godina.

[eris]

SikaPika, ja sam jednom legla kraj svoje majke, imala sam već 30. godina. Kako sam bila najstarija i puno privržena ocu, kada me zovnula da legnem, nekako mi je to bilo strano, al eto, nisam htjela da joj iskavarim. I mogu ti reći da nikada, nikada neću zaboraviti kako je moja majka mirisala, taj divni miris koji sam rado upijala dok sam bila mala, koji me tada smirivao.Umrla je par mjeseci od toga. Žao mi te, plakala sam čitajući tvoj post, nema više moje mame, tvoje mame, ali eto nas dvije smo tu da svojoj djeci, svojim curama mirišemo, i budemo oaza.

[kam]

Oprostite ja ne mogu shvatiti da kazete da nema tog posla zbog kojeg bi ostavile svoje dijete, pa mi malo bolje objasnite jer sam ja ocito glupa.
U mojoj kući samo ja radim za 2800kn a ne eura i imam muza koji je vec godinu dana bez posla plus troje djece od kojih dvoje ide u skolu.Da mi netko ponudi bolje plaćeni posao pa makar kopala kanale ali da znam da će mojoj djeci biti bolje istog bih trena otišla.Zanima me jeli sad ispada da sam ja loša majka što bih ostavila djecu baki i djedu da odem i nešto zaradim kako bih im mogla priuštiti neke stvari.Lako je govoriti iz pozicije dok imate plaće ,imali smo je i mi do lani .Ali toga više nema .Računi su veći ,rata kredita je veća a i dječije potrebe su veće .

[eris]

Pa kam, ako je to privremeno rješenje dok TM ne nađe posao, ili da ti ideš raditi a on ostane sa djecom, zašto da ne ?! Ali ako je to trajna, ili dugoročna opcija(kao što smo čuli: 12, 15 ili 18 godina) sad ti nama odgovori je li to po tebi normalno, i šta je tvojoj djeci veći benefit u životu?! Ti ili neko drugi?! Molim te, pročitaj post SikaPike još jednom, izgleda ok žena, ali ogromna količina tuge se krije u njemu, u njoj, i nije to neka banalna tuga za kućnim ljubimcem, ili što nije imama najljepše role, već žal za majkom, za vremenom koji nikada, nikada ne može vratiti.

[dutka_lutka]

Pa kam, ako je to privremeno rješenje dok TM ne nađe posao, ili da ti ideš raditi a on ostane sa djecom, zašto da ne ?! Ali ako je to trajna, ili dugoročna opcija(kao što smo čuli: 12, 15 ili 18 godina) sad ti nama odgovori je li to po tebi normalno, i šta je tvojoj djeci veći benefit u životu?! Ti ili neko drugi?! Molim te, pročitaj post SikaPike još jednom, izgleda ok žena, ali ogromna količina tuge se krije u njemu, u njoj, i nije to neka banalna tuga za kućnim ljubimcem, ili što nije imama najljepše role, već žal za majkom, za vremenom koji nikada, nikada ne može vratiti.

[cvijeta73]

ajme sikapika, rasplakala sam se

[DiLala]

Je baš je tužno, svako radi kako misli da je najbolje pa čak i najbolji roditelj radi greške no i meni je nepojmljivo tako "dati" dijete, radije bih osobno da imamo i puno manje novaca (jel može manje ) ali da mi djeca imaju našu prisutnost, skrb... bliskost.
Znam dva takva primjera:
1. stari slučaj- moja vršnjakinja, ko dijete je živjela sa tetom, roditelje viđala za Uskrs/ Božić, imala hrpu novih barbika i tugu u očima. Teta je dobra i cura je izrasla u normalnu ženu no neću zaboraviti kad je njena mama umrla i ja sam je srela - taj pogled, znala sam da je tužna ne zato što je umrla nego jer je nije imala.
2. novi slučaj - moja susjeda, ima brdo novaca, nigdje ne radi, ima poslugu 10h svaki dan i dadilju 24/7. Ona dijete čak ni ne šeta, ni ne hrani, ni ne drži u rukama a beba je 5 mj.... jednostavno ništa. Dobro dijete bar živi pod istim krovom s njom ... zasad, možda mu u budućnosti iz ljubavi izgradi dvorac pa ga tam smjesti.

E sad šta ja znam, ja sam živjela sa svojima i "brinuli" su o meni materijalno no stalne svađe i vampirska tortura se također ne može nazvat sretnim djetinjstvom.
Roditeljstvo je nešto puno više- novac, materijalne dobrobiti ne mogu i ne smiju biti glavne.
Roditeljska ljubav i prisnost sa djetetom je neprocjenjiva.... za sve ostalo može i (ne mora) je MC

[Sanja]

SikaPika

[kam]

Nisam mislila nikog napasti a pogotovo ne Siku i cure koje su prosle slično iskustvo,
Samo sam htjela naglasiti da nikad ne mozemo staviti ruku u vatru da nešto ne bi napravili.
I ja sam do lani mislila da nam je prekrasno a onda se sve srušilo kao kula od karata.
Naravno da je teško odrastati bez roditelja i ja sam u jednom periodu bila kod bake na cuvanju,
a svi dobro znamo kako su gastarbajteri ostavljali djecu i isli van raditi i to cijeli djetetov zivot.
Nije vjerujem lako ni roditeljima koji tako ostavljaju svoju djecu ali većina njih nema izbora .
Naravno da mi takve situacije nisu normalne i zalosno je kad djeca tako odrastaju bez roditelja.Ja sam i
mislila na privremeno rjesenje a ne na dugoročno

[Sanja]

Ja sam i mislila na privremeno rjesenje a ne na dugoročno

Ako pročitaš topic ispočetka, vidjet ćeš da nitko nije dao isključiv odgovor, tj. svi su uzeli u obzir da može doći do kriznih situacija (zdravstvenih, financijskih, bilo kakvih).

[S2000]

Mene su sa 7 godina odvojili od majke na nekoliko mjeseci, zbog rata. Bilo bi to i duze da nisam pobjegla. Nisam znala ni spigete zavezat, a pobjegla sam od tete, promjenila 3 autobusa i dosla kuci sama materi svojoj.
Od tada me vise nigdje nisu slali
Al grozan mi je bio taj osjecaj, znala sam da su okolnosti bile takve da me morala ostaviti kod tete, ali ja sam bila biljka bez nje, koliko god se teta s menom igrala i pazila me.

[Tashunica]

sika pika baš mi je žao

ja sam živjela od 2. do 4. godine kod bake i dide, moji su bili u njemačkoj. nije mi stvarno ništa falilo, moji su dolazili što su češće mogli i čim je mama našla posao s normalnim radnim vremenom odveli su i mene.
nikada niti u jednom trenutku nisam svojima zamjerila što su me ostavili, čak se i sjećam nekih detalja iz tog razdoblja (dragi lastane jesam li normalna?!) i imam divne uspomene na baku i didu koje sam obožavala. tih uspomena i ljubavi prema njima u toj količini vjerojatno ne bi bilo da nas nisu vezale te dvije godine.
jedina stvar koja me kopka u toj situaciji je razmišljanje o tome koliko li je mojima bilo teško ostavljati me svaki puta kad bi se vraćali vani.

mislim da ja to osobno nikada ne bih mogla, ali opet nikad ne znaš što ti život nosi.

[rena7]

Ja razumijem što je prijeka potreba ili nužda, pa se nađu razlozi zbog kojih se dijete mora "dati". O djetetu iz uvodnog posta ne znamo ništa, ne znamo ni razloge zbog kojih je kod bake, pa eto, ne znam ni što bi pametno komentirala.
Nego, u bližoj rodbini imam situaciju gdje je osmomjesečna beba dana baki na čuvanje i odgoj, privremeno. To privremeno traje već dvije godine. Razlozi- čuvanje ostatka porodiljnog (4 mjeseca) za korištenje naredne četiri godine po jedan mjesec, a sa razlogom boravka na moru u to doba. Onda, čuvalice su bezobrazno skupe, a pedijatri ne preporučuju da djeca mlađa od tri godine borave u kolektivu tipa jaslice ili vrtić. To su mamini razlozi zašto je dala dijete na privremeno čuvanje. Valjda su njoj dovoljno opravdani da tako bude. Meni se ne čine, ali ok, svatko zna svoje. Ona dolazi svaki vikend vidjeti dijete, dok otac ne. Znam za razdoblja 2x po punih 4 mjeseca dijete nije vidjelo oca.
Gledam to dijete i srce mi steže. Nisam stručnjak, ali vidim da dijete pati. Svakog ponedjeljka i petka, kada mama odlazi i dolazi su drame. Dijete ne jede, želi biti nošeno, plače, radi svašta nešto kako bi privuklo pažnju. Sama mama kaže kako je "užasno pust". Dijete od 2,5 godine ne govori ništa osim mama, baba i onog brmmmm, grrrrr. Dijete je zbunjeno, nema pojma kome pripada, daje mu se, pa mu se uzima. Meni to sve djeluje tužno, no valjda mama zna najbolje. Tko smo mi da sudimo? Ovisi o karakteru i naravi djeteta kako će se formirati kao osoba. To ćemo tek vidjeti. Može biti sve ok, što i želim da bude. No mogu i nastati problemi. Ne govori se bezveze da su prve tri najvažnije. Zar ne?

[Cubana]

Meni to sve djeluje tužno, no valjda mama zna najbolje.

Misliš?

[eris]

Spominjete rat, e vidite, ja sam bila u ratu, nešto vam dođem kao koleterrna šteta. I zaklela sam se, ako ikada, ikada budem u situaciji, da ponovo proživljavam rat, da trnem da li će neko doći na vrata i stjerati nas u zbijeg, ili ću danima biti neokupana i gladna, da premirem kada čujem vojničku čizmu ili vidim neobrijanu bradu, i strepiti da mi zakolju sina ili maloljetnu kćer pred očima, istog časa ću potražiti najdalji rod, neko najmilostivnije biće na ovom svijetu, da mu predam svoju dječicu, ako ja već ne mogu sa njima. I da ih nikada više ne vidim samo da umrem a da znam da su oni na sigurnom. Tako, kam, razumijem te u potpunosti, nadam se da ćete ipak imati neku bolju opciju ubrzo.

[ana.m]

Misliš?

Zna za sebe najbolje, ne znam baš da i za dijete...O tati da ne pričamo...

[rena7]

A gle, tako kažu. Puno puta sam to pročitala kao odgovor i opravdanje na kritiku. Prvi dio moje rečenice glasi- meni to djeluje tužno. Tako da ja osobno mislim da je ponekad dobro i poslušati druge.

[Anemona]

SikaPika, žao mi je.

[kata.klik]

ja sam imala puno ljubavi, od oba svoja roditelja, mama mi je umrla kad sam imala 19, i nikada, ali baš nikada mi ne padne napamet da mi je falila dok sam bila mala, jer nemam tog osjećaja, kad sam ju trebala imala sam ju, bez obzira što sam bila kod bake, fali mi sad i to jako, fali mi sad kad sam starija. i ne smatram ju sebičnom ili šta ti ja znam kaj, ali jednostavno su stvari ispale tak, kad je mama prestala raditi ja sam krenula u prvi razred i sama rekla da nemam ništa protiv ići kod bake u školu, ali samo do četvrtog razreda, nakon toga više ne, želim ići doma. tako je i bilo, uz sve pokušaje nekih ljudi sastrane da ja ostanem i dalje kod bake (ne mojih roditelja) moja odluka se poštovala i bilo je onako kako sam ja željela. Moja mama je samo jednom svom bratu rekla da ne ureduje u tuđoj kući i da ona ne želi svoje dijete prisiljavati na ništa što ono ne želi.
i naravno da je najljepši dio dana bio kad sam oko četri popodne sjedila ispred kuće i čekala mali zeleni reno 4 da izviri iza okuke, i da sam bila tužna navećer kad bi išli doma, i da sam svakog petka poslje škole imala spakirane stvari i čekala da idem kući, i da sam ko malo zanovjetalo ponavljala kad ćemo ići....ali to je dio mog prekrasnog djetinstva. isto kao i mužnja kravica, skupljanje jaja, slušanje priče starog stica do kasno naveće, jahanje konja....ponekad mi je žao što moj sin nikada neće imati priliku ništa od toga osjetiti

[spajalica]

onako kako je prezentirano u prvom postu mi ne zvuci normalno, ali nadam se da zbog dobrobiti tog djeteta je nesto iza sto oku obicnog promatraca izmice.

moja djeca su bez ijednog roditelja provela samo jednu noc, za koju su pripremani ali dobrih 5 mjeseci. isli smo na vjencanje, na koje nisam zeljela voditi njih, da je na kraju bilo vec smjesno da su krizali dane na kalendaru kad ce ih njihove teta igralica cuvati.

gore sam navela ijednog roditelja, u nasoj maloj familiji djelimo sve poslove oko djece. pa tako i puteve i sl. stvari. kod nas se dogadja puno cesce da je tata na putu nego ja, ali uvijek smo ili on ili ja uz njih.
daleko od toga da ja ne zelim provesti koju noc bez njih, ali eto na zalost nemamo srece da ih mozemo dati nekome na cuvanje od familije. mozda se i to uskoro promijeni.

nikada ne bih osudila nikoga ko je svoje djete ostavio nekome radi nevolje, nedace ili vec bilo cega drugoga. neko je spomenuo rat, ja sam upisala fakultet i samnom je bila moja sestra 10 godina mladja. zivjela je samnom i mojoj frendicom. koji je to cirkus bio. nisam je nikada pitala da li joj je u toj godini jako falila mama. vjerujem da joj je bilo tesko, ali ipak uz dvije 19nestogodisnjakinje mislim da joj je bilo i zabavno. mama nam nije dolazila svaki vikend, ali bila je par puta u godini dana.

ljudima kojima je sila je sila, ali mi ipak nisu jasni bas svi slucajevi koji su to nabrojani. ali koliko sam shvatila na vecini je ostavilo traga. ali realno sve teske situacije nam ostave trag.

a sikapikina prica me kao i vecinu zbilja pogodila i dala mi misliti.

[cvijeta73]

ja mislim, na kraju krajeva, da je vertex bila u pravu kad je napisala, kad je ljubavi, osjeti se ona i na daljinu. kad mora biti daljine.

a, ne znam, možda neki ljudi jednostavno nisu sposobni za pravu ljubav. i to je tako. i ne možeš im u stvari niti zamjeriti.

jer jednostavno nije im dano da vole.

[spajalica]

bome cvijeto lijepo si to srocila.

[icyoh]

Ja vjerujem da je broj roditelja koji daju dijete drugome jer im je to "komotnije" u manjini. I da je puno više onih koji to učine teška srca, jer moraju, jer misle da je tako najbolje za dijete i jer u danoj situaciji ne vide drugo rješenje (ili misle da je to rješenje najbolje za dijete).

[MoMo]

hih tema je kompleksna i tesko je zaviriti u svaki pojedinacni slucaj ja znam neke kojima je tako komotnije pa im je jedno dijete kod 1 bake i idu ga vidjeti nakon posla a drugo je sa bakom koja zivi sa njima. Sorry meni je to ( ovaj konkretan) slucaj SF.
U okolnostima u kojima sad zivim mom dijetetu je mjesto iskljucivo sa MM-om i sa mnom. Da imamo neke vanredne okolnosti mozda bih drugacije razmisljala ali sad mi je nezamislovo ostaviti je kod bake u Zg na par dana bez nas a kamoli nesto drugo.

[sirius]

Ja vjerujem da je broj roditelja koji daju dijete drugome jer im je to "komotnije" u manjini. I da je puno više onih koji to učine teška srca, jer moraju, jer misle da je tako najbolje za dijete i jer u danoj situaciji ne vide drugo rješenje (ili misle da je to rješenje najbolje za dijete).

Točno, osim toga , o onima kojima je to komotnije nema smisla niti raspravljati. Pretpostavljam da je tada za dijete bolje da bude kod člana obiteji koji će se za njega brinuti sa voljom i toplinom.

[Tashunica]

ja mislim, na kraju krajeva, da je vertex bila u pravu kad je napisala, kad je ljubavi, osjeti se ona i na daljinu. kad mora biti daljine.

a, ne znam, možda neki ljudi jednostavno nisu sposobni za pravu ljubav. i to je tako. i ne možeš im u stvari niti zamjeriti.

jer jednostavno nije im dano da vole.

tako'e!

i potpis pod ičin post.

[SikaPika]

Drage moje, nisam vas htjela rastužiti, tek opisati drugu stranu medalje. Hvala vam na suosjećanju.
kam, vjerujem da si u pravu kada kažeš, nikada ne reci nikad - nikad ne znaš što ti život sprema, eris je spominjala rat, ti govoriš o nezaposlenosti... sve je to razumljivo, ali kao što su cure rekle, tek kao privremeno rješenje.
Ono što mene muči u cijeloj mojoj priči (sad će ispasti da uzurpiram topic, ali kome god da pričam o tome, svi zauzimaju neko subjektivno stajalište, tješe me i suosjećaju, naravno, što drugo mogu, ali eto, mene to i dalje previše muči i moram povremeno izbaciti iz sebe) je to da o svemu nisam uspjela pričati s mamom jer je umrla. Mislim da se nama ne bi dogodilo da ne bismo mogle izgraditi dobar odnos, po tom pitanju nisam teška osoba, otvorena sam i lako volim. Ni s tatom nisam živjela pa kada sam počela, nismo imali većih problema, pričala sam s njim o svemu koliko god smo bili godinama jako daleki...
Muči me strašno to što ne mogu prihvatiti da je bila toliko slaba i neodlučna, da nije mogla reći, ona je moje dijete i pripada meni, a ne popuštati šogorici manipulatorici. Žao mi je i što moj otac nije drugačije reagirao (poslije mi je uvijek govorio kako je nagovarao mamu da me vrate, ali je njoj bilo žao jer je vidjela da ja volim biti s tetom).
Ma, to je sve tako složeno. Imam osjećaj da smo svi tada zapravo glumatali (ja sam bila dijete i samo sam svima htjela udovoljiti), a da se ispitalo pravo stanje stvari, sve bi bilo drugačije.
Kata.klik je rekla kako je njoj bilo baš ok s bakom. I vjerujem da je. Nije ni meni bilo u početku loše s tetom. Voljela me, vodila me svugdje sa sobom. S druge strane, tu je bila i baka s kojom sam najviše provodila vremena, koja me zapravo odgojila, naučila čitati, moliti se, vezati cipele, igrala se sa mnom (za razliku od tete koja to nikada nije). No, cijelo moje djetinjstvo je prošlo u tome da kada se vratim od staraca, moram teti polagati račune, tko je što rekao o njoj, oni su tebe okrenuli protiv mene, ili kada sam odlazila od nje - da, tebi će sad tamo biti lijepo, a ja ću ovdje biti tužna, koga više voliš, mamu ili mene... i stalno neke kalkulacije, prešućivanja, razmišljanja što pred kime smijem reći. Totalna psihotortura.
Kasnjie je teta, valjda pod utjecajem menopauze i frustracije postala totalna babaroga. No, tada je mama već umrla, počeo je i rat...
Druga stvar je ovo što Vertex i Cvijeta spominju - kad je ljubavi, osjeit se i na daljinu.
Ne mogu ja reći da moja mama mene nije voljela, no, valjda ju je život otvrdnuo, a i okolina u kojoj je odgajana je bila prilično hladna. Primjerice, uvijek je sa zadrškom gledala na to kako me teta stalno mazila, kako sam joj visila u krilu i govorila je da se dijete ljubi samo dok spava. Njoj nikada nisam visila u krilu, ljubila se i slično. Nemam ni nekih posebnih uspomena u kojima je ona bila nešto nježna prema meni. Ona je bila požrtvovna žena koja će nakon posla, skuhanog ručka, opranog suđa, sveg posla oko životinja koje smo imali uzeti mijesiti kiflice ili će natovariti torbe i nositi mojoj sestri povrće... Koliko li se samo nama nateglila svega kada bi dolazila vikendom. No opet, nije tu bilo nježnosti, ali valjda nije znala drugačije. Ne zamjeram joj to. Ma, ne zamjeram joj ništa, nemam pravo.
Zato, kao što reče eris,

eto nas dvije smo tu da svojoj djeci, svojim curama mirišemo, i budemo oaza.

.

[litala]

sika pika tuzna je tvoja prica, dira sve nas tamo gdje smo najtanji...

[Anemona]

sika pika tuzna je tvoja prica, dira sve nas tamo gdje smo najtanji...

X

[ana.m]

sikapika

[big milky mum]

sika pika tuzna je tvoja prica, dira sve nas tamo gdje smo najtanji...

[Smajlich]

sika pika Tuzna je tvoja prica, dira sve nas tamo gdje smo najtanji...

xxx

[koksy]

Kam ja sam u situaciji gdje nema muza, to vec svi znaju...na terenu je. I da, tesko nam je s jednom placom, svaki mjesec smo u sve vecim govnima. Ali najvise zbog toga sto sam ja svoje djetinjstvo provela bez majke i oca nebi nikad mogla ostaviti dijete jer jako dobro znam sta to znaci. Jako dobro osjecam posljedice. Dala sam otkaz u firmi gdje se rade 3 smjene, najcesce po 12 sati, dakle klinca nebi vidjela skoro uopce. Ja to ne mogu i ne zelim. Dovoljno je sto se MM zrtvuje za nas.
Moja mama nije bila uz mene kad sam napravila prve korake, kad sam prvi put rekla R niti kad mi je ispao prvi zub. Bila je moja baka koja sve to jos uvijek pamti i prepricava. Al baka nije bila bajna, bila je jako ljuta na moju mamu i cesto se iskaljivala na meni zbog toga. Zato danas nemam nikakav odnos ni s njom ni s mamom a pogotovo ne s tatom. Uvijek je ta neka moja ljutnja prema svima njima prisutna pogotovo kad mi se mjesaju u odgoj Svena. Jer odakle njima pravo da nesto govore nakon mog upropastenog djetinjstva,
I zato mogu opet, sa 100% sigurnoscu reci da nema tih novaca da dijete ostavim baki...

sikapika

[Joe]

ajme, sikapika

baš me dirnula tvoja priča, mogu osjetiti tvoju tugu...

[vertex]

ajme, sikapika

baš me dirnula tvoja priča, mogu osjetiti tvoju tugu...

Također...

[Joe]

znam da nikad ne treba reći nikad, ali ja nikad ne bih dala svoju djecu, osim u ekstremnim situacijama (rat, glad)...

+ svimbam cvijetu, ima ljudi koji ne osjećaju tu povezanost (imam primjer u široj okolini), a meni je ta privrženost vlastitoj djeci najjača emocija koju sam ikad osjetila. a isto sam dobila od svoje mame.

[Anemona]

znam da nikad ne treba reći nikad, ali ja nikad ne bih dala svoju djecu, osim u ekstremnim situacijama (rat, glad)...

+ svimbam cvijetu, ima ljudi koji ne osjećaju tu povezanost (imam primjer u široj okolini), a meni je ta privrženost vlastitoj djeci najjača emocija koju sam ikad osjetila. a isto sam dobila od svoje mame.

X
Možda je glupo za reči, ali mene je "šokirala" količina ljubavi koju čovjek može osjetiti za svoje dijete. Baš ono volim u punom smislu riječi, bez ikakve zadrške.

Osobno, mislim da se ni jedna ljubav ne može time "mjeriti" ili usporediti.

[vertex]

Kaže moja poznanica da ona uopće ne razumije zašto bi djetetu bilo najbolje s mamom i da je možda njenom malom baš bolje s bakom ili nekim drugim. Druga se smijala na ideju da mama ima neko istaknuto mjesto u životu bebe. Kaže: ma šta on zna tko njega drži. Treća kaže: ma kao da će se oni toga ičega sjećat kad odrastu.

Ne znam kojih ljudi ima više, komodnih ili brižnih, ali znam da ima jednih i drugih. Mislim da roditeljska ljubav dolazi u jednom širokom spektru i sigurna sam da ne vole svi djecu ni na jednak način ni jednako puno. Između one brige, ljubavi i uživanja u djetetu s jedne strane, te zapuštanja/zlostavljanja ili napuštanja s druge je puno nijanski i, politički nekorektno, ne mislim da su svi jednako dobri roditelji niti da roditelji uvijek znaju najbolje.

Nadam se da ne moram ni napominjati da ne aludiram ni na koju pojedinačnu priču - već sam napisala ono što je cvijeta ponovila - da se ljubav i na daljinu može primati i davati, ako su takve prilike.

[Ivanna]

sikapika, rasplaka me.

ivanna, niti jedan roditelj se ne odluči lako, ali nekada jednostavno nemaš izbora. ja sam se često pitakla zašto moji roditelji nisu došli u Vinkovce biti s nama, što bi im falilo. a sada, iz ovih cipela, neke stvari su mi puno jasnije i znam koliko je mojoj mami bilo teško svaku , ali svaku nedjelju navečer kad bi ulazila u vlak. i tako 10 godina.

Ma vjerujem, zato sam i bila napisala da nikad neznaš što te u životu čeka, i nikad ne reci nikad. Sad mi je to nezamislivo, neznam što bi se trebalo desiti da živim odvojena od svog djeteta. Znam da svi ti roditelji koji se odluče na tako nešto vjeruju da će djeci osigurati bolju budućnost, bit će više novaca, ali isto tako moraš biti spreman na to da to vrijeme nikad više ne možeš vratiti i da možda nikad nećeš izgraditi odnos s djetetom koji bi htio i da će ti dijete možda zamjerati cijeli život.

[flopica]

nisu sigurno svi roditelji jednako ni brižni, ni osjećajni, bome ni posvećeni. imam i ja u svojoj okolini mamu koja jednostavno mora nekamo ići, nema kad leći dijete u krevet, nesretna je ako nije na kavi dnevno 3 puta.
i ne mislim da ne voli svoje cure, ali mislim da komod pretpostavlja vremenu provedenom s tom djecom. ona je to tako posložila, nema šanse da bi se preispitala da li se dovoljno bavi djecom, da li bi trebala jednu večer leći s njima u krevet i pročitati koju pričicu, umjesto da žuri na kavu po svježu porciju gradkih prća. i svaki put pomislim kako trati vrijeme uzalud, na neke nebitne ljude dok je jako bitni mali ljudi nemaju kad im je najpotrebnija.
a možda ja nisam u pravu, moguće da ta djeca dobivaju ljubavi koliko im treba, možda se ni ne osjećaju uskraćenima , ma nemam pojma.
znam samo da mi je miris mog djeteta navečer kad se mazimo i hihoćemo neprocjenjiv...