Citiraj roman972 prvotno napisa Vidi poruku
Upravo tako je bilo kod moje bebe.
Imala je veliku cistu koja je zauzimala prostor tako da se pluća nisu mogla dovoljno razviti .
To je ustanovljeno ultrazvukom u 30. tt, ležala sam na Patologiji trudnoće na SD, punktirali su cistu svakih nekoliko dana ne bi li ju smanjili i omogućili što nesmeteniji razvoj pluća, ali nije uspjelo. Bilo je predviđeno da se beba operira odmah po porodu, da se ukloni cista, ali dijete nije bilo sposobno za samostalno disanje i umrlo je nakon 45 minuta pokušaja na aparatima. Rodila sam vaginalno, beba je bila 3000 g, 47 cm, porod je počeo spontano, u 37. t.t. Nisu pomišljali na carski rez.
Ja nisam ni jednog trenutka pomišljala na loši ishod, i moj doktor u bolnici je bio pun nade i optimističan, shvatila sam da su se trudili mom djetetu dati šanse koliko je u to vrijeme bilo u dosegu medicine. No, kad sam odlazila iz bolnice na otpustu je bio drugi doktor koji je rekao da su me bez veze mučili, da je tu trudnoću trebalo odmah prekinuti.
Ja sam isto čula u svom slučaju takvim (najblaže rećeno) neukusnih komentra, iako je moja priča završila najbolje što je mogla. Meni nije jasno kako neki liječnici ne razumiju da su neke majke spremne pružiti svojoj djeci život u maternici i najbolju šansu u čudo, iako su svjesne da je život unutar maternice možda jedini život koji će njihova djeca imati.
Ali pričati o prekidu trudnoće da se smanji mućenje u tako visokim tjedinima trudnoće 26 tj, 30 tj. , totalno je neumjesno.
Mučenje koga? Majka i otac će i tako patiti zbog gubitka, zbog traume koju prolaze, zbog neispunjenih očekivanja...i očekivati da će prekid trudnoće donjeti olakšanje nema smisla. Donijeti će olakšanje u smislu da će završiti neizvjesnost i da će majka konaćno moći otići kući, ali tada i tako nastupa tugovanje zbog gubitka, a ponekad i pitanja da li je ispravna bila odluka da se trudnoća prekine (bez obzira da li je realno bilo nade ili ne).