Mi uvijek nosimo igračke i uvijek nas svi "pljuju" da zašto to sve nosamo sa sobom, a nekako baš uvijek dogodi da su djeca roditelja koji nas "pljuju" najzaigranija s našim igračkama jer - svojih nemaju.

Moji dečki su od te vrste koja se igra samo s autićima. Dok sam bila bez djece sam mislila da je to stvar roditelja i odgoja, sad mislim da je to osobna stvar svakog djeteta Moj stariji je prvo rekao "ato" a onda par mjeseci kasnije "mama" i "tata". To su njegovi prioriteti. I mislim da se u cijelom svom životu nije poigrao s lutkom dulje od ja uvalim lutku u ruke, a on je s gnušanjem odbaci. I uzme autić.

Također, standardni sastav moje ženske torbice sadrži i par igračaka. Za onda kad se nađemo u nepredviđenoj situaciji...