PROF. DR., PREDSTOJNIK KLINIKE ZA GINEKOLOGIJU I PORODNIŠTVO SVEUČILIŠTA U LIVERPOOLU
Žarko Alfirević: Da u Britaniji vodim porod kao u Hrvatskoj, završio bih na sudu
Prof. dr. Žarko Alfirević, predstojnik Klinike za ginekologiju i porodništvo Sveučilišta u Liverpoolu i dugogodišnji urednik Cochrane grupe za trudnoću i majčinstvo, nedavno je u Splitu održao zapaženo predavanje o tome kako se medicina iz dana u dan mijenja, o svom iskustvu i nekim novim spoznajama koje su ga i samog promijenile.
I znanje ima rok trajanja
- Na početku svoje karijere, kao svaki mladi i poletni liječnik, ja sam želio što prije postati slika i prilika svojih profesora i starijih kolega - apsolutni autoritet, nepogrešiv, s odgovorom na svako pitanje i rješenje za svaki klinički problem, doktor u bijelom kojega pacijenti i medicinske sestre slušaju s divljenjem i strahopoštovanjem - kaže dr. Alfirević, ali 25 godina kasnije s ponosom priznaje da je doktor koji često kaže “ne znam” i otvoreno priznaje kada pogriješi, te da su ga njegovi pacijenti, medicinske sestre i babice naučili jednako kao i knjige i njegovi kolege, a možda i više.
Štoviše, s velikim osjećajem odgovornosti uči svoje studente da bježe glavom bez obzira od liječnika i profesora koji znaju sve i ne pristaju reći “ne znam”. Nema sumnje da bi zbog nekih medicinskih postupaka koji su se rutinski koristili prije 20 godina danas liječnici završili na sudu pa se prisjeća kako su trudnice s teškom komplikacijom trudnoće - eklampsijom - pokušavali liječiti teškim sedativima, u zamračenim sobama, zavezanog jezika da se ne uguše.
To je bolje i ne spominjati, dodaje, ali ne sumnja da će za dvadesetak godina neki novi klinci čitati kako se liječilo 2010. godine i vrtjeti glavom u nevjerici. Ovaj radikalni pogled nije se dogodio preko noći, nego je posljedica dugogodišnjeg rada u Cochrane kolaboraciji, volonterskoj udruzi medicinara, znanstvenika i pacijenata iz cijelog svijeta koji su si dali za zadaću da sistematski obrađuju nova znanja, povezuju ih sa “starim” i pokušaju ponuditi objektivnu procjenu o korisnim i beskorisnim lijekovima, kirurškim zahvatima, alternativnoj medicini...
- Medicinsko znanje, pa i svako drugo, često uspoređujem s hranom. Bez njih ne možemo, ali kad zastare i prođe im rok trajanja, i od hrane i od medicine lako se može umrijeti - uvjeren je naš sugovornik, kojega je posebno dojmilo kada je radom u Cochrane kolaboraciji spoznao da je kao student medicine slušao apsolutne istine za koje je već onda postojalo znanje da su krive.
Klistir napušten na Zapadu
- Još gore se osjećam kad znam da postoji znanje o lijekovima i postupcima koji spašavaju živote, a mi ih ne primjenjujemo. U mojoj struci takav je primjer nekoliko injekcija kortikosteroida koji se trebaju dati majci neposredno prije prijevremenog porođaja. Taj lijek osnažuje pluća i štiti mozak tih malih beba i često spašava živote.
Znanje o tome postojalo je još osamdesetih - otkriva nam i dodaje da je trebalo dobrih deset godina da se takvo liječenje prihvati kao rutina. Otkrio nam je i dramatičnu razliku u praćenju trudnoće i obavljanju porođaja kod nas i u Velikoj Britaniji. Svi znamo da se ženama u Hrvatskoj, ali i u nekim drugim susjednim zemljama, rutinski, bez izuzetka, prilikom porođaja daje klistir, vrši epiziotomija... iako je takva rutina odavno napuštena u razvijenom svijetu.
-
Često pitam svoje prijatelje u Hrvatskoj je li istina da svaka zdrava trudnica mora imati po desetak vaginalnih pregleda tijekom trudnoće, klistir i brijanje prije poroda i epiziotomiju nakon poroda. Kažu - ako to prestanemo raditi, a nešto ode po krivu, tužit će nas. Ja im, pola u šali, pola u zbilji, odgovoram da bi nas u Liverpoolu tužili da to radimo, a mene je rad u Cochrane kolaboraciji uvjerio da je liječnicima puno lakše raditi nešto, pa makar i medicinski bezvrijedno, nego ništa.
Međutim, ne prepisati nikakvu terapiju često je zdravije i poštenije. Uvjeriti zdravu trudnicu da je bolesna kako bi se radili nepotrebni pregledi je nadriliječništvo. Zanimalo nas je i kako u jednoj vrhunskoj britanskoj zdravstvenoj ustanovi izgleda vođenje trudnoće.
- Siguran sam, ako bih došao raditi u bilo koje hrvatsko rodilište i počeo “liječiti” trudnice kako to radim ovdje u Liverpoolu, ismijali bi me i kolege i pacijenti - kaže dr. Alfirević.
U njegovoj klinici trudnicama se radi svega nekoliko krvnih pretraga i kontrola tlaka, dva ultrazvučna pregleda, i nikakvi vaginalni pregledi. Čekanje spontanog poroda tolerira se i do 2 tjedna iza termina, bez ikakvih dodatnih pregleda, a porod se obavlja u bilo kojem položaju koji trudnici odgovara, u zasebnoj sobi s normalnim krevetom, samo uz babicu i članove obitelji.
Beba se prvi put doji čim se prereže pupkovina, stalno je uz mamu i odlazi kući već nakon 6 do 12 sati, čim se trudnica oporavi - opisao nam je ukratko naš sugovornik, uz komentar da doktorima nije lako, umjesto uloge gospodara života i smrti, prihvatiti sporednu ulogu “uljeza” koji samo ponekad ima privilegij biti prisutan najintimnijem, čarobnom trenutku rođenja djeteta. Kad imate priliku pomoći da se to dogodi sigurno i sretno za majku i dijete, onda se naplate sve neprospavane noći, dežurstva, učenje, priznaje dr. Alfirević.
Ljudski je griješiti
- Mnogi liječnici, koliko god žele učiti i biti bolji u svojoj struci, boje se promjena, pa su tako spoznaje koje proizlaze iz Cochrane kolaboracije često kontroverzne, jer ukazuju na dogme, ustajalost i stalno nas iznova uvjeravaju kako je znanje uistinu krhko - ističe Alfirević. Po njegovu mišljenju, nema nedodirljivih tema i nelagodnih pitanja kao što je i ono da li rutinska mamografija, ako se radi prerano ili prečesto, može donijeti više štete nego koristi i da li dugoročna hormonska terapija u menopauzi povećava rizik za srce i mozak.
Za pretjerivanje s pretragama ponekad su doista krivi i pacijenti koji inzistiraju na njima, smatra. Često je tome razlog nedostatak uzajamnog poštovanja, otvorenosti i iskrenosti u komunikaciji, bez čega nema moderne medicine i uspješnog liječenja, ali i to što pacijenti ne mogu prihvatiti činjenicu da liječnici i medicina nisu svemogući i da je ljudski griješiti.
- Često mi kolege u Hrvatskoj kažu da jednostavno nemaju vremena razgovarati s pacijentima jer su premoreni, premalo plaćeni i nedovoljno cijenjeni - kaže doktor kojemu su u Velikoj Britaniji pacijenti najveći saveznici.
- Tamo se ne zahvaljuje kavom i viskijem, nego toplim riječima. A kada je liječnik premoren, namrgođen, nenaspavan i nespreman na razgovor, pacijenti će napisati pritužbu, ali ne zato da dobiju novac ili mu oduzmu dozvolu za rad, nego da ga podsjete da im pacijent uvijek mora biti na prvome mjestu.
Osim toga rad u Cochrane kolaboraciji naučio ga je da postoje i obveze prema financijskom aspektu medicine, jer se liječnici ne mogu ponašati kao da uzimaju iz vreće bez dna, zato što nijedna vlada na svijetu nema dovoljno novca da liječi sve i sva, što se ni političari ni liječnici ne usude priznati javnosti. Zato imaju dužnost da svaku kunu koju zdravstvenim porezom uzimaju od usta građana troše savjesno na ono što donosi zdravlje, a ne profit - siguran je prof. Alfirević.
Odgovori s citatom
anchie76 prvotno napisa
?" - zbog čega naši ginekolozi to još uvijek rade ako ništa ne mogu saznati iz toga a mogu potencijalno naštetiti? Zato što se to radi godinama i to je dovoljan razlog (očigledno).
)... pa da bebu, jednu jedinu ne pogledam na uzv i uvjerim se da je sve ok... No way. 
), to što se zovemo sisavci i što imamo sise - to naravno nema nikakve veze sa sisanjem 
(Odrastamo li u kulturi uopće...?)
...osim možda da su ljudi različiti, i da nekog stalno pregledavanje smiruje. Jednako kao što mene uznemiruje. I da , možda ja sebe dovodim u rizik mainimalnim brojem pregleda, ali sigurno ne više nego se u rizik dovodi ona druga osoba sa puno većim brojem pregleda. Jedino što nam se vrste rizika i mogući problem razlikuju.
), samo što ih je malo i što je taj proces užasno spor.
nego do nekog konačnog odgovora
.
