Puno lakše reći nego napraviti.

Naravno da se radi pritisak na trudnice - a pogotovo je teško odbiti išta ako je žena prvorotka, nedostatak iskustva joj nikako ne pomaže u borbi. Sama činjenica da recimo kažem "znate ja ne bih svaki mjesec vaginalne preglede", gin će vrlo vjerojatno reći "ali moramo vidjeti jel sve ok, ne želimo da se išta dogodi". Što će žena u 99% slučajeva reći na to? Pa naravno da će pristati, jer niti ona ne želi da se išta dogodi. A sad, to što se u toj priči zanemaruju rizici vaginalnih pregleda i što bi to dr morao znati a očigledno ako i zna ne poštuje, to je druga stvar. Dakle, odbijanje ikakvih procedura zahtjeva izuzetnu educiranost od strane trudnice, vrlo visoko samopouzdanje i enormnu tvrdoglavost - što nije uvijek slučaj i nije lako preuzeti odgovornost za sebe i svoje dijete - lakše se prepustiti sistemu i nadati se da će ipak sve biti ok na kraju.

Lako je meni sada pričati kada ZNAM da neke stvari koje su mi radili su zaista loše i imala sam više sreće nego pameti pa je eto sve dobro prošlo. No sada ZNAM da ne bih neke stvari dopustila ni u ludilu. Prvorotke u većini slučajeva nemaju ti sigurnost, i zato je njima najteže.