Mislim da je dovoljno pogledati koliko se razlikuju liječničke prakse od države do države pa da se shvati da važeća praksa nije i ne može biti Bogom dana. Imam nevjestu Amerikanku, lako je uočiti kako su navade različite. Od najjednostavnijih: za svaku bol ili temperaturu djeci se daje Ibuprofen. Kod nas se Ibuprofen smatra težim lijekom, i daje se tek ako proizvod na bazi paracetamola ne djeluje. Izaziva li Ibuprofen manje nuspojava američkoj djeci nego našoj?
Ona je (pod epiduralnom, što je vjerojatno usporilo proces) kad je rađala prvo dijete, tiskala 5 sati. Dobro ste pročitali, 5 sati. Jeste li čuli za nešto takvoga kod nas, je li to neka situacija koja se događa u našim rodilištima? Imaju li Amerikanke drugačiju fiziologiju poroda od Hrvatica?

Ja ovdje ne donosim sudove o tome što je bolje, nego jednostavno primjećujem veliku razliku u liječničkoj praksi (ovo su samo dva od mnoštva primjera). To je normalno . Praksa nije apsolut, nego je rezultat nesavršenog ljudskog znanja i djelovanja. I liječnici, i općenito medicinari, bi trebali biti spremni propitkivati svoju praksu, i tražiti uvijek bolja rješenja, imajući na umu da je svako postojeće znanje ograničeno.

Sad će netko reći: ja vjerujem da se naši liječnici stalno unaprijeđuju. Međutim, tu se nema što vjerovati. Ili se unaprijeđuju, ili ne. Kad mi je prijateljici trebao specijalist za ozbiljno stanje djeteta, specijalist te grane iz Zg je rekao da u Splitu ne valja nitko, jer su ostali na znanjima od prije 20 godina i ne pohađaju nikakve daljnje edukacije. Ili govori istinu, ili laže. Ni jedno ni drugo ne potiče povjerenje u liječnike. Ako govori istinu, to znači da se neki liječnici unapređuju, a neki ne. Ali i jedni i drugi liječe, i pacijenti im dolaze s povjerenjem da rade najbolje za njih.

Sestra mi je teško bolesna. Ali, liječnici koji je liječe (dvije grupe, svaka za svoj sektor) međusobno ne surađuju, iako je njihova suradnja vrlo važna za njeno zdravlje, točnije rečeno, ostajanje na životu. "Gledajte, tu jednostavno ne postoje kanali komunikacije", to je doslovan citat. Ja bih, kao jedan nestručan laik pacijent, tu vrisnula: "Uspostavite te j***ne kanale komunikacije ovoga časa!!!". Ali oni to ne rade i neće to napraviti.

Meni je sasvim jasno, ja sam se dosad osvjedočila barem 10 puta, da liječnici ne rade uvijek u najboljem interesu pacijenta, iz raznih razloga. Jedan od tih razloga je i "ustaljena praksa". (Toliko ustaljena, da je ustaljeno tko s kim razgovara, i to se ne mijenja zbog pacijenta, dođe mi da stavim ovdje jedan jer me taj apsurd tjera na smijeh iz očaja. Zamislite koliko je teško promijeniti neki ustaljeni postupak? ). Jako mi je naivno misliti da je praksa dobra, zato što je ustaljena. Eto, koji kilometar dalje, ustaljena je neka druga. Ako to nekoga ne navodi na razmišljanje, onda taj zatvara oči pred realnošću.