Ja raspravljam i dokazujem od kad je progovorio. Nema kod njega prihvaćanja dok nije sve jasno i argumentirano, a ni tada ne ide lako. Uvijek otpori, rasprave, protuargumenti...

Ovo razdoblje od 6-7 godina (zadnja godina vrtića i prvi razred) je bilo čupavo - narasla samosvijest, velike promjene, nevoljko prilagođavanje...

Ove godine, kad je imao deset, najveći problem je bio taj što uvijek govori sve što misli, s naglaskom na uvijek i sve, u školi, naravno.

Nije lako, ali ipak nekako ide. Tješim se zbog toga što su postignuti odgojni rezultati kod njega čvrsti, stabilni i što sad već u nekim stvarima koje sam htjela postaviti u njemu i na koje je on pristao, a koje se tiču moralnog odgoja, odskače od drugih. Puno je uloženo, ali sad već vidim i rezultate. On je mnoge stvari o odnosima s ljudima promislio i pokušava provesti u svom životu. Ovo prvo ide lakše, ovo drugo teže, ali postaje sve više samokritičan, opaža svoje nedostatke i pokazuje dobru volju da to promijeni. Sad će 11, pa slijedi i pubertet, a o tome za koju godinu.

Takva djeca traže puno angažmana i energije. Treba stalno balansirati između strogosti i fleksibilnosti. Granice treba znati postaviti, ali i širiti, jer takvima treba više prostora. No treba znati i ukopati se na neku granicu, jer u protivnom, stvari mogu otići u raznim lošim smjerovima. Ima situacija u kojima roditelj mora biti odlučan i jasan u svojim zahtjevima i zabranama. Važno je imati s djetetom dobar i čvrst odnos i oslanjati se na to kad dođe do sukoba i suprotstavljanja mišljenja. Nikako nije dobro s takvim djetetom ulaziti u sukob dviju volja - tada instinktivno ide u otpor i u tome ustraje. Meni se pokazalo kao dobra taktika da ne raspravljam s njim kad je ljut - čekam da se smiri i razgovaram s njim na hladno. Kad je u fazi ljutitog piskutanja i skakanja ne raspravljam s njim nego samo, ako je potrebno, izgovaram kratke rečenice kojima mu stavljam do znanja što dopuštam što ne.

Odgoj takvog djeteta je izazov, ali i radost. Puno traži, ali puno i vraća.