Moram priznati da mi je lagano puna kapa tih granica i njihovog ispitivanja zadnjih dana
Jest da on ispituje granice svojim bezobrazlukom, ali ja to više zaista ne mogu slušati. Naročito navečer, kad smo oboje umorni, i ja i on. Sve češće shvaćam da se jedva suzdržavam da ga ne udarim (pa se onda izderem, što ima gotovo isti učinak ).
Što je najgore, imam dojam da uopće razgovorom ne dopirem do njega i da me uopće ne sluša (ne govorim sad o prodikama u "kritičnim" situacijama, nego o svakodnevnom, normalnom razgovoru).

S druge strane, ima situacija kad me zaista iznenađuje kako može biti pristojan i razumno reagirati. Tim mi je teže prihvatljivo njegovo kreveljenje, neposluh, konstantne izjave "neću", "boli me briga", i sl.

Ajde, bar sam prostačenje uspjela srezati, bar nešto